Veličanstveno putovanje

Svijet u kojem Englezi sasvim neopterećeno razgovaraju na portugalskom, a početak dvadesetog stoljeća ilustriraju prizori motornih vozila i azijskih velegrada, zaista zaziva viziju stimuliranu ilegalnim sredstvima. Ipak, Grand Tour istovremeno je film u kojem vrijeme interferira, a nedosljednost je integralni moment filmske priče. Čak se i kamera na prvi pogled nekonzistentno pomiče od crno bijele fotografije prema koloru, a estetika nijemog filma s nepripadnim ozvučenjem i povremenim evokacijama elemenata slapstick komedije, pretače se u sasvim dokumentarističku opservaciju.
‍
Parodirajući žanr velikog putovanja egzotičnim krajevima, s izrijekom danom premisom da zapadnjaci nikad neće shvatiti orijentalnu kulturu, Grand Tour je apsurdistička revizija kolonijalnog naslijeđa. Zašto se onda i jedan od kolonizatorskih jezika ne bi iskoristio kao sredstvo globalnog sporazumijevanja. Modu vremena na koje se toliko nesigurno referira, strast za ljubavnim pričama i fascinaciju ekstravagantnošću dalekog, Miguel Gomes pretvara u persiflažu komedije zabune, filmske potjere i lutanja, ne bi li utažio potrebe dokone publike. Priča je jednostavna, britanski činovnik kroz prostor južne Azije, Kine sve do Japana, mahnito bježi od zaručnice, koja ga pak neumoljivo slijedi, sama upadajući u epizodične avanture. Za nas, neupućene gledatelje, tu su pripovjedači koji će nam geste, odluke i postupke junaka, nesuđenih supružnika Molly i Edwarda, kao što je i uputno, objašnjavati. Uplićući još jednu konvenciju, sveznajući nas glas sprječava od upadanja u zamku krivog razumijevanja. Ipak, ništa nije očekivano, smrt nije smrt, potraga nije potraga, a čini se da ni pripovjedači nisu dokraja obaviješteni. S margina se doduše pomaljaju uprizorenja kineskog lutkarskog kazališta nudeći razrješenje, no konstruirana se raspršenost pažnje naprosto mimoilazi s mogućnošću predjezičnog dohvaćanja suštine.

‍