Otapanje vladara

Historijski mit izražen u epskoj poemi svoj filmski pandan pronalazi u kostimiranoj drami, utemeljenoj prije na emocionalnom angažmanu, no raskrinkavanju zabluda prošlosti. Uklopiti srodnu problematiku u filmsko razmatranje pretpostavlja posezanje za metafilmskom dimenzijom i potenciranje diskusije o definiciji roda, poroznosti granica i predrasuda koje uključuju. Osvješćivanje uloge jezičnih, znanstvenih i umjetničkih struktura u oblikovanju svijesti o pojedinom fenomenu, analogno uključuje razumijevanje promjenjivih zadatosti historiografije u zaključivanju o prošlom. Pojednostavljeno, povijesna je znanost i sama skup pravila za uobličavanje karakterističnog narativa, tim preciznija što ih je u stanju jasnije procesuirati.

Vrsta povijesnog filma koji činjenice interpretira uz svijest o tom činu je Otapanje vladara, jednog od najistaknutijih predstavnika crnogorske struje meditativnog filma Ivana Salatića. U filmu na razmeđu dokumentarnog i igranog ispituje društvene i kulturne stereotipe, plastično pokazujući konotacije promjena vizure, legitimnost i neizbježnost fikcionalizacije kao nužnog načina naknadnog tumačenja i kreiranja povijesti.

Izbjegavajući striktno imenovanje protagonista, ciljano ostavlja prostor za učitavanje, da bi pripovjednu liniju razvio oko crtice iz života (inačice) nacionalnog barda Njegoša, figure čija se ostavština, baš kao i lik instrumentalizira prema nacionalnim potrebama. Mitologija nacionalnog junaka/barda ima tim više potencijala za krivotvorenje, ako se identičan postupak nazire u njegovu temelju. U očuđujućem eseju smirene dinamike čiji junak ne posjeduje ništa od tipizirane reprezentacije vladara, Salatić se zaokuplja načinom stvaranja mita da bi ga potom razbio, progovarajući iz perspektive svjedoka u sjeni i određujući nasumičnost kao bitan preduvjet presudnih događanja. Otapanje vladara je otapanje mita, rekonstrukcija oblikovanja i manipulacije poviješću, dinamike mitološkog pamćenja i popratnih identifikacija.