Tajni agent

Vojni pučevi, diktature i režimi obilježeni nestancima političkih neistomišljenika redovit su krajolik južnoameričke kinematografije, a još od Coste-Gavrasa sveprisutnog političkog filma namijenjenog različitim tipovima publike i prožetog žanrovskim konvencijama. No, u Tajnom agentu kao da svi elementi ispadaju iz uspostavljenog obzora očekivanja, od protagonista koji su manje politički samosvjesni, a više suprotstavljeni krupnom kapitalu (ujedno u svojoj groteski neočekivano aktualnoj liniji priče), pa do atmosfere uspostavljene na živopisnim prostorima i likovima daleko od standardne jednoobraznosti.

Razlog se dijelom krije u usvajanju zadatosti kinematografije kraja sedamdesetih kad se filmska radnja odvija, dok se pripovjedni rukavci doslovno sastaju u kino dvorani, a razgovore prožimaju impresije o filmovima. Sasvim neočekivano, naslov Tajni agent direktna je referenca na Le Magnifique i Jean-Paul Belmonda, čije isječke krajičkom oka naziremo iz projekcijske sale. Druga su važna filmska veza Spielbergove Ralje, odnosno estetika eksploatacijskog filma sedamdesetih, epizodično rekreiranog kroz apsurdističke scene političke tiranije na rubu mogućeg.

Uslijed jarke i kontrastne fotografije koja evocira sve žanrove prije no političku dramu, likovi otpadnici - od znanstvenika kojeg hvataju plaćeni ubojice do njemačke izbjeglice u ulozi lokalne lude, a sve patronatom starije liderice samouspostavljene komune, bivaju ovladani povijesnim i političkim kretanjima, čije konotacije nastoje dokraja spoznati. Tajni agent titra između tragičnog i komičnog, njegovi su negativci jednako filmični kao i junaci na drugoj strani spektra, dok im se putevi križaju oživljavajući komercijalne filmove perioda. Riječ je o filmu koji perzistira na uvriježenim tipovima, značenju kanona i načinu na koji slika uvjetuje našu percepciju, da bi sve konvencije sabrao u jednu točku i dijelom poništio, ostavljajući otvorenim pitanje suvremenog produktivnog odnošenja prema političkoj, filmskoj i povijesti općenito.