Gledati u sunce

Snovi i sanjiva java, sastavljena od sjećanja, tišine, nasilja i nade, Sound of Falling redateljice Masche Schilinski oblikuje intiman i nadrealni portret svakodnevnog života kroz četiri generacije žena koje dijele isti prostor – izolirano imanje u sjevernoj Njemačkoj.

Iako se radnja proteže kroz cijelo jedno stoljeće, od ranog 20. stoljeća do suvremenosti, Schilinski svjesno poništava linearno pripovijedanje: vrijeme u njezinu filmu je nestabilno i promjenjivo, poput živog organizma. Ono se izobličuje, vraća i ponavlja, kao da i samo pokušava pronaći vlastito mjesto u ponavljajućoj povijesti jedne obitelji, poput osobnih dnevničkih zapisa.

Sniman u skučenom, gotovo klaustrofobičnom formatu, film spaja dokumentarističku prisutnost i poetsku apstrakciju. Kamera Fabiana Gampera promatra prostor i likove kroz ključanice i uske pukotine, bilježeći nadrealne i snovite razgovore, spora kretanja po prostoru kuće i utišane poglede u vanjski svijet. Boje su zamućene, svjetlo je lomljivo, a prostor odiše stoljetnim sjećanjima, uvlačeći likove i gledatelje u vlastitu mističnost i magičnost.U tom svijetu svaka od žena – Alma, Erika, Angelika i Lenka – postaje odraz one prethodne: njihova iskustva prelijevaju se iz jedne epohe u drugu, u ciklusu nasilja, čežnje i šutnje. Povijest – rat, ideologija, društvena kontrola – uvijek je prisutna, ali kao udaljeni šum, kao pozadina na kojoj se odvijaju intimne povijesti ženskih iskustava i njihovih sjećanja. Poput arhitekta vlastite genealogije, redateljica rekonstruira kako se trauma, želja i strah prenose kroz obiteljsku liniju, pretvarajući kuću u živi arhiv emocija i memorije.

Ujedinjujući formalnu preciznost i lirsku senzibilnost, Schilinski stvara rad koji prkosi jednostavnim žanrovskim odrednicama: između melodrame, povijesnog eseja i eksperimentalne fikcije, film pulsira kao meditacija o sjećanju, tijelu i šutnji. U ovom filmu, promatramo kako povijest biva i zauvijek živi u nama – u fizičkoj tijelu, zidovima kuće, materinjem jeziku i intimnim snovima. Sjećanja nisu nikada samo naša, već ona nužno povlače naslijeđene emocije, traume i prazni prostor transgeneracijskih tišina.