Riefenstahl

Pitanje individualne odgovornosti za opće društvene nepravde i nasilja vrlo se često pojavljuje kao tema političkih diskusija. Koliko ustvari pojedinac može utjecati na obrat i promjenu štetnih i neželjenih politika? Jedan od očiglednijih odgovora bi mogao biti da pojedinac ipak može napraviti značajan iskorak svojim svakodnevnim i upornim „malim“ akcijama revolta protiv establišmenta. No, u svojem novom filmu Riefenstahl (2024) Andres Veiel ne tematizira  individualnu odgovornost mnogo „običnih“ građana, već perpetuirajuće vrlo aktivno te moralno upitno propagandno umjetničko djelovanje Leni Riefenstahl – jedne od najbitnijih glumačkih i redateljskih imena njemačke kinematografije 1930-ih i 1940-ih godina. Uživajući status „idealne“ njemačke glumice i redateljice, kako po vanjskom arijevskom izgledu, tako i po društvenim krugovima u kojima se kretala, poglavito s visoko pozicioniranim časnicima nacističke vojske, ministrima najbližima Hitleru, pa i Hitlerom samim. Njezino filmsko djelovanje izazvalo je niz kontroverzi, nebrojena gostovanja u emisijama diljem svijeta, te nekolicinu intervjua u desetljećima nakon kraja Drugog svjetskog rata.

No, Veielov film o Riefenstahl uspješno izbjegava moralizatorsku kontroverznost i potencijalnu skandaloznost njezinog lika i pojave, te na redateljski i montažno izrazito vješti način, predstavlja Riefenstahl kroz svu njezinu kompleksnost, kako onu u privatnoj, tako i onu u javnoj i umjetničkoj dimenziji. Ovo dokumentarno ostvarenje, isključivo putem arhivskih snimaka i kadrova Riefenstahlovih filmova, propituje samu prirodu biografskog dokumentarizma, konstrukciju gledateljeve percepcije o pojedinim povijesnim događajima ili ličnostima, ali i poentira ogromnu moć koju film, slika i montaža imaju u kreiranju te iste percepcije.

Veiel, kao na savršeno balansiranoj vagi, ne dopušta filmu da prevagne u ikojem smjeru snažnog moralizatorskog preispitivanja njezinih umjetničkih ostvarenja ili općenito djelovanja tijekom Trećeg Reicha. Iako je navedeni filmski manevar bio zahtjevan za realizaciju zbog pregršt trigerirajućih snimaka, poput fotografije Riefenstahl u najbližem Hitlerovom i Goebbelsovom društvu, on je ipak u najvećem dijelu bio ostvaren zbog redateljevog ponavljajućeg propitivanja prošle filmske sekvence u kojoj se lako moglo ili osuditi ili naći razumijevanje za Riefenstahlino (neposredno) sudjelovanje u kreiranju nacističke propagande. Upravo izostankom direktne političnosti i prvoloptaške osude, političnost filma najsnažnije izvire na površinu direktno ukazajući na nemogućnost stvaranja apolitične umjetnosti za koju je Riefenstahl bila uvjerena da stvara, ako je vjerovati  njezinim izjavama tijekom više desetljeća. Tim činom Veielov biografski dokumentarni film o Riefenstahl djelomično postaje direktna negacija njezinog uvjerenja o vlastitoj apolitičnosti u umjetničkom radu. Upravo tim obratom Riefenstahl postaje produktom vlastite aktivne umjetničke političnosti.

‍