Ne shvaćajte to osobno

Don’t Take It Personally funkcionira kao radikalna reinterpretacija povijesnog sjećanja, filmski rad koji – slično kao i suvremeni meditativni historiografski filmovi – razumije vlastitu poziciju unutar mehanizama reprezentacije i time svjesno ulazi u dijalog s načinima na koje se povijest konstruira, prekriva i mitologizira. Ako je u tradicionalnom povijesnom filmu narativ često oblikovan unutar jasno ocrtanih kronologija i nacionalno prihvatljivih mitova, Jurešin film djeluje kao njihovo rastakanje: kao analiza postupaka kojima se, kroz vizualni režim i institucionalne strukture znanja, proizvodi kolektivno pamćenje i jednako tako, barem djelomično, brišu njegovi najmračniji slojevi.

U tom smislu, Don’t Take It Personally nastaje na sjecištu povijesnog poricanja, kolektivnog nasilja, egzila i otpora, a svoja politička i emotivna uporišta izgrađuje u precizno komponiranom odnosu slike i zvuka. Ono što se na površini doima kao filmski koncert postupno se otvara kao kompleksna studija o društvenim mehanizmima nasilja i otimačine prirodnih resursa, koji su duboko ukorijenjeni u kapitalističke logike i imperijalne geste prisvajanja. Takav je pristup moguć samo kroz metafilmsku dimenziju: svjesno inzistiranje na vlastitim postupcima prikazivanja, poroznosti granica filmskih rodova i ulozi umjetničkih struktura u oblikovanju načina na koji povijest rezonira u sadašnjosti. Strukturiran poput glazbene kompozicije, film u svom prvom poglavlju razvija vizualnu partituru europskih muzejskih zbirki, gdje se slikarstvo nizozemskog “Zlatnog doba” pokazuje kao polje simboličkog kapitala, ali i polje nasilja prikrivenog u reprezentacijskim konvencijama epohe. Ponovljeni ritmovi, varijacije krupnog kadra i katalogizirajući pogled kamere služe kao aparatura razotkrivanja: gledatelju se, mimo “lijepih” artefakata, otvara prostor zločina, mjesto pljačke i akumulacije bogatstava pretvoreno u kulturni ornament.

Drugo poglavlje, snimljeno na 16 mm vrpci, prelazi u performativni registar, gdje se kroz ritmički dijalog tap plesačice Marije Nie i glazbenika Alena i Nenada Sinkauza otvara dvostruka narav pokreta – istodobno umjetnički čin i politički protest. Glas izvođačice artikulira otpor prema sistemima koji kolabiraju pod vlastitim ideologijama i aktivno proizvode egzil, nasilje i kolektivno raseljavanje. Jezična grubost, eruptivnost i osjećaj urgentnosti grade se kao kontrapunkt prvotnom hladnom institucijskom prostoru muzeja, stvarajući dvostruku vizuru prošlosti: onu koja prikazuje estetizirano blago imperija i onu koja progovara iz tijela prognanih. Nadahnut misaonim nasljeđem Dubravke Ugrešić, Jurešin film nastavlja istraživati transformacije ljudskog ponašanja – od banalnosti zla do njegova tihog, svakodnevnog reproduciranja. Likovi, geste, fragmenti slike i ritam montaže otkrivaju unutarnju dinamiku povijesnog zaborava i odnosa moći. Raslojavanjem izvedbe, eseja i vizualnih fragmenata, Don’t Take It Personally pokazuje da povijest nije stabilan narativ već proces stalnog pregovaranja, prepisivanja i manipuliranja.

U konačnici, Jureša – poput autora.ica koji razgrađuju mitološke strukture kolektivne memorije – iznova promišlja načine reprezentacije, izlažući gledatelja sporoj destrukciji mitova koji podupiru kapitalističku i imperijalnu imaginaciju Zapada. Film time postaje svojevrsno “otapanje” povijesnih konstrukata: analiza kako se mitovi oblikuju, a potom reproduciraju kroz institucije umjetnosti, politike i kulture, dok se njihova nasilna jezgra potiskuje iz kolektivne svijesti.