Centar & Inventar

Interludij u propast je praznina, napuštene hale u kojima se sudaraju odbljesci sjećanja s koracima tek ponekog preostalog radnika nekadašnjeg simbola jugoslavenskog moderniteta, Sava Centra u Beogradu, jednog od niza arhitektonski promišljenih i društveno funkcionalnih zdanja, kakva su nastajala diljem zemlje u sklopu političkog projekta sveopće participacije u kulturnom životu. Zjapeće ništavilo kao posljedicu tranzicije kamerom je zabilježio Ivan Marković u filmu Centar, geometrijski preciznom baš kao i kompleks, oslonjenom o neprekinutost praznine kadra, posrednika zatečene atmosfere i nužne kontemplativne distance, čiji se potencijal otkriva u ovladavanju memorijom i inherentnim mogućnostima prostora.

No, umjesto ostvarivanja novog oblika društvenosti, nastupa uništenje prepoznatljivih kontura Centra, kidanje materijala, izbacivanje inventara, na analogan način na koji se zasade nekadašnjeg moderniteta izbacuju iz javnog prostora. Novi radnici, novi poslovi i uništavalačka dinamika vanjski su znakovi aktualnog vremena, zabilježeni u kratkom filmu Inventar, a koji s prethodnikom funkcionira kao diptih svjedočenja o odnosu prema prošlosti. Izbacivanjem naslijeđa izbacuje se povijest, a privatizacija nekadašnjeg mjesta kolektiviteta izaziva opravdan strah javnosti od daljnjeg isključivanja. Novi uvjeti rada mijenjanju paradigmu, radnici i sami postaju usputni, zamjenjivi, bez mogućnosti suživljavanja s okolinom i kreiranja prostora solidarnosti. Postoji li alternativa neumoljivoj liniji propasti i iskorištavanja?

U prepoznatljivoj maniri sporog filma staložene kamere koja proviruje iza uglova da bi propitala zatečena komešanja, perzistirajući na šutnji, progovara glasno o trenutku susreta prošlog i aktualnog, stremeći neminovno izvan kadra prema (ne)održivim budućnostima.