Militantropos

Političko-društvena događanja u Ukrajini još su od Majdana 2014. pomno dokumentirana, a eskalacija u narednim godinama inspirirala je niz filmova, dijelom propagandnih, dijelom pokušaja kontekstualizacije, a dijelom opservacijskih, istovremeno involviranog i distanciranog bilježenja ratne svakodnevice. Rat u Ukrajini nije prvi sukob koji zahvaljujući angažiranoj snimci postaje dostupan u realnom vremenu, ali zasigurno omogućava višestrani uvid. Tome su jednako su pridonijeli Maidan (2014) Sergeja Loznice, Dolazak proljeća u Buču (2022) Mile Tešajeve i Marcusa Lenza, kao i Oscarom nagrađeni 20 dana u Mariupolju Mstyslava Chernova. Svi snimljeni direktno na lokacijama iskazuju moć vizualnog u posredovanju destruktivnosti sukoba, kao i neprirodnost ratnog stanja za čovjeka, koje mu međutim, kao što autori Militantroposa sugeririaju, može postati imanentno.

Uzmimo li u obzir da izostanak mira traje već desetljeće, zaista možemo govoriti o novom obliku čovjeka u Ukrajini koji grupa autora, Yelizaveta Smith, Alina Gorleva, i Simon Moskovyi naziva Militantropos (milit + anthropos), a istoimeni film pokazuje razmjere normalizacije takvog modusa egzistencije, skoro pa pomirenje, jer se kraj ionako ne nazire. Vezivanje svake dostupne perspektive uz razaranje, smrt i prijetnju, ne dopušta opuštanje i zaborav, a film manifestira posljedice tog stanja na pojedinca i zajednicu.

Strukturiran klasično bez ciljanih artističkih upliva, izuzmemo li totale krajobraza kontrastiranih zvukovima koji se pomaljaju s ruba kadra, Militantropos je opservacijski presjek ukrajinske zbilje uokvirene ratom. Okupljanje, žalovanje, vojnički život nasuprot seoskom i urbanom, momenti su u koje kamera prodire, tragajući za rijetkim trenucima smiraja uslijed posvemašnjeg uništenja.