Queer

Košmarni svijet Williama Burroughsa uobličuje trenutak proboja svijesti tik pred raspadom, dosezanjem transcendentnog prije konačnog poništenja. Zaplitanje o ovisničke sumanutosti, fantazmatska priviđenja i zadovoljenje onkraj granica fizičnosti, smiraj doživljava u krajnjem, skoro programatski zazivanom ništavilu. Ocrtavajući konture, ne samo opsesija bitničke generacije, već svih halucinatornih ekstaza i erotskih zastranjenja pretočenih u književnost, ujedno nastavljajući duboko ukorijenjenu liniju otpadničkih iskustava u sukobu spram građanski udobnog morala, Burroughsove plastične opise nisu zaobišle niti ekranizacije. Čini se da vizualni potencijal rubnih stanja na granici s religioznim iskustvom, obratne metafizike koja se konačno iscrpljuje u posvemašnoj dematerijalizaciji, još uvijek nije dokraja realiziran.
‍
Luca Guadagnino naslovni queer (adaptaciju Burroughsova navodno autobiografskog romana, koliko je god granice suvišno povlačiti) tretira kao višestruko odbacivanje normativnosti, ono filmskih očekivanja, kao i rodnih uloga, čija izmjena funkcionira i na izvanfilmskoj razini – to što James Bond postaje William Lee zasigurno nije slučajnost, dok se prepoznatljive zavodničke manipulacije transponiraju na drugi, ili u ovom slučaju isti spol, u Meksiku pedesetih - mjestu idealnom za slobodno prepuštanje tjelesnim užicima i senzualnosti potaknutoj opijatima, tim više što mu status dozvoljava nadilaženje građanskih konvencija.

Na putu obratnom od oslobođenja, onom prema tami, pratit će ga zagonetni lik, ne bi li u evokaciji nebrojenih filmskih i literarnih putovanja u srce prašume, poduzeli mitsku potragu za stimulansom koji otvara vrata percepcije. Potpuno u skladu s predloškom na koji se oslanja, figurom Burroughsa i ulogom u kulturi koju posljedično zadobiva, Guadagnino ne preže od groteske i autoironije, tvoreći atmosferu odgovarajuću ambivalentnim stanjima Leeja, ozbiljenju emotivnih preskoka. Queer različite dimenzije spoznatljive stvarnosti kombinira, dovodeći u pitanje izvjesnost i one filmske, dok istovremeno prepoznatljive umjetničke adaptacije prevodi u standardizirani filmski format, u kojem ipak ništa nije standardno. Sudeći po reakcijama nekih sredina, i dalje dovoljno kontroverzno.

‍