Porodica na određeno vrijeme

Višeznačnost potrage koja se rasplinjava u kolektivna i osobna proturječja u temelju je vizualnog eseja na granici rodova. Društveni okvir postaje dramatski okidač priče ukotvljene duboko u stvaralačke tradicije nadrealističkog tretmana zbilje, čija stupnjevitost zadobiva ekvivalentnu spoznajnu vrijednost. Poduzeto traganje kojem je ishod jasan i prije konkretna sprovođenja, rastvara se u svijet prevrednovanja dominantnih pozicija, a pažnja se pomiče  prema rubnim manifestacijama, potenciranim očuđujućom teksturom svakodnevnog. Strukturiran kao inscenacija arhetipskog lutanja dva junaka koja susreću namjernike i potenciraju nestabilna sjećanja, nastale praznine popunjava dostupnim arhivskim materijalima - u svojoj zamjenjivosti i općosti, jednako pripadnim svim iskustvima.
‍
No, raspadanje zarobljeno u prizorima ostavlja nas nesigurnima, dok lutanje što se zapliće o stranputice postaje izraz svakog stvaralačkog procesa, nejasna cilja i načina dosezanja. Porodica na određeno vrijeme angažiranu temu preobražava u metafilmsku igru, u kojoj uobičajeni dokumentarni subjekti postaju suučesnici i sukreatori filma, tendirajući poništenju konvencionalnih registara svake, pa i društvene i filmske danosti.

‍