Kada je zazvonio telefon

Nerazlučivost doživljenog i konstruiranog, asocijativna stapanja i metamorfoze, tvore fino tkivo individualnih sjećanja, koja supostoje kao samostalni univerzumi, neumoljivo određeni društvenim okvirom. Svako se sjećanje pomalja iz samosvojnog izvorišta, osobnog alefa – čini se točku vječnog vraćanja redateljice (Aleph, 2021), odakle sva tumačenja potječu i u koji se natrag slijevaju. Iva Radivojević daje mu obličje banalne zvonjave telefona, presudnog trenutka prekida samorazumljivih relacija, prodora izvanjskog u zaštićeni intimni prostor. Zvonjava istovremeno znači raskid s djetinjstvom i dublji rez spram prošlosti, poništenje države u kojoj se ono oblikovalo.
‍
Nemogućnost izlaska iz kognitivno-emocionalne petlje na formalnoj je razini izražena slijedom vinjeta čije se varijacije imaju za cilj domisliti alternativnoj osobnoj, i nužno društvenoj povijesti. Film Kada je zazvonio telefon u skoro eksperimentalnoj maniri modificira određujući društveni trenutak, preobrazivši ga u iskustvo tinejdžerice i naknadnu rekonstrukciju izgradnje sjećanja, zagušenog atrofiranim okolnostima devedesetih.
‍
Repetitivnost povijesti i besperspektivnost društvenog okružja u konačnici uvjetuju sve filmske segmente, od najprovidnijih - prostorno-vremenskih koordinata filmske priče, do njihove evokacije kroz odabranu estetiku ispranih i uznemirujućih prizora paralizirajuće stvarnosti. Referirajući se na dijeljeno iskustvo nekadašnjeg jugoslavenskog prostora, film poentira univerzalnost stanja izmještenosti – danas dominantnog egzistencijalnog moda, ujedno otvarajući pitanje reinvencije oblikovnih spona kolektivne memorije.

‍