Direktna akcija

Kako se filmski obratiti suvremenim revolucionarnim pokretima, van klasično dokumentarističko-opservacijske logike koja najčešće graniči s novinarskim, a ne filmskim i umjetničkim radom, odnosno pothvatom transformacijskog potencijala? Zašto teme suvremenih revolucija, borbi za radnička, rodna i/ili općenito građanska prava, nekako najčešće bivaju ukalupljena u možda i, općenito govoreći, najnerevolucionarniju filmsku formu – onu čisto opservacijsku, dokumentarnu, odnosno, možda bolje rečeno – dokumentacijsku? Iako se možda (prvoloptaški) odgovor krije već i u samom pitanju, opservacija i kronološka dokumentacija najčešće postaju nedovoljnima, pa makar možda i bili, konvencionalno govoreći, najvjerniji kronološki „stvarnom“ razvoju pojedinog društvenog pokreta. No, mnogo toga začudnog, „nestvarnog“ se krije u rastakanju vremena, u trenucima kada ono postane irelevantno, kada se revolucija na velikom platnu postepeno “događa“, a njezini akteri nisu heroji, nego bezimen dio kolektiva. I poanta je upravo u tome. Priče o revoluciji ne bi trebale biti herojske priče, već one o kolektivu, udruživanju i godinama predanog rada i truda za zajedničko dobro.
‍
U filmu Direct Action Bena Russella i Guillaumea Cailleaua od početka vidimo Kolektiv kao pojam, kao ideju, kao filmsku temu i „glavnog lika“. Snimajući nasilne, ali bezuspješne pokušaje deložacije radi nadogradnje regionalnog aerodroma koji bi prouzročio ekocid u regiji i drastično smanjenje kvalitete života lokalnog stanovništva, Cailleau i Russell stvaraju inovativan filmski pristup dokumentiranja višegodišnjih prosvjednih akcija. Navedene inovativne filmske metode uključuju anakrono i sekvencionalno praćenje pokreta, tvoreći tako više manjih filmskih cjelina koje navedenu organiziranu akciju shvaćaju kao niz dugogodišnjih, manje ili više pozitivnih događaja, rušeći mit o postojanju grandioznog revolucionarnog preokreta, nastalog iz zrakopraznog prostora. Direct Action, na izrazito topli i prisan, ali istovremeno snažan i angažirani način, prikazuje kako se prosvjedna akcija rađa, kolektivno gradi i raspravlja, ali i kako izgledaju pojedinačni životi prosvjednika kada nisu na prvim linijama borbe.
‍
Duga sekvenca prosvjeda protiv deložacije i policijske brutalnosti prema prosvjednicima naglo nestaje, a film nudi lirični prikaz života u Bretanji. Dokumentirajući svakodnevne aktivnosti anonimnih pojedinaca, autori upoznavaju gledatelje sa načinom života za koji se lokalno stanovništvo borilo te koji žele zaštititi. Navedena sekvenca liričnog života nalazi se van vremenskog konteksta, dok se tragovi već viđenog prostora prosvjedne akcije s početka filma tu i tamo pojavljuju u kadru, no fragmentarno i naizgled slabo povezano. Ipak, tim činom vizualne fragmentcije prostora i snažnim fokusom na određene aktere i njihovim svakodnevnim  životima, autori dekonstruiraju ideju o superiornosti linearnog i dokumentacijskog prikaza političkih akcija i prosvjeda. Ben Russell i Guillaume Cailleau uključuju nepravedno zanemareni lirizam u portretiranje nasilnih, pa i militantnih prosvjeda te ukazuju na, u potpunosti novi, dijapazon interpretacijskih mogućnosti politički angažiranog (esejskog) dokumentarizma.

‍