Sjeme svete smokve

Ficus religiosa je drvo s neobičnim životnim ciklusom. Njegovo sjeme u ptičjem izmetu, pada na drugo drveće. Korijenje se širi u zraku i raste prema dolje. Onda se grane omotaju oko drveta domaćina i uguše ga. Konačno, sveta smokva stoji sama.
‍
Još jedan iranski disident u prologu najnovijeg filma metonimijski sažima dimenzije religijske opresije (ali i svakog nerazmjernog odnosa moći), ne bi li gledatelja pripremio za trosatnu studiju sveprožimajućeg društva  kontrole, koja seže do najprivatnije sfere.
‍
The Seed of the Sacred Fig, nagrađen Specijalnom nagradom žirija u Cannesu i onom Fipresci žirija, dekonstruira mehanizme uspostave i održanja totalitarnog sustava, zasnovanog na dihotomiji zastrašivanja i nasilja, koji se može očuvati samo u kooperaciji s podređenima. Izloženost kontinuiranoj indoktrinaciji rezultira neizbježnim pounutrenjem izvanjskih zahtjeva, pri čemu je trenutak spoznaje kontradiktornosti položaja usmjerena protiv vlastita interesa, mogući izvor budućeg raspada. Rasoulof fikcijsku liniju oslanja na dinamiku obitelji, čiji je patrijarh i samonametnuti autoritet najmanje društvene jedince, unaprijeđen u suca istražitelja, jednu od figura na čijem angažmanu režim počiva. Kao što se postupno urušava naizgled funkcionalna obiteljska hijerarhija, onu društvenu ugrožavaju prosvjedi, a narativna nit biva prekidana snimkama nedavnih iranskih nemira proizašlih iz inicijative Women, Life, Freedom, potaknute ubojstvom dvadesetogodišnje Mahse Amini, uhićene zbog neispravnog nošenja hidžaba.
‍
Film je snimljen tajno, što je za iransku kinematografiju već uobičajeno, a ujedno predstavlja daljnje sredstvo raspačavanja snimaka proizašlih iz srži građanskog otpora. Barijere zatvorenih društava nikad nije bilo lakše probiti, suočeni s krahom, opresivni će režimi nasilje intenzivirati. Prepreke činu individualizacije na privatnoj razini, prvi su poticaj na pobunu, dok je krajnji cilj višestruko preobrtanje usvojenih kulturnih normi i obračun s nametnutim autoritetima.

‍