S Hasanom u Gazi

Otišao sam u Gazu tražiti prijatelja bez adrese. Pamtim.

Retrospektiva palestinskog redatelja Kamala Aljafarija realizirana na prošlogodišnjem izdanju Human Rights Film Festivala, zahvaljujući mogućnosti detaljnog uvida u rad, estetiku i ideološka stremljenja, najnoviji film olakšava smjestiti u sasvim konkretan kontekst unutar, ne samo redateljeve filmografije, već i društveno-političkih relacija.
‍

Upisujući se u liniju rekonstrukcije posljedica izraelskog nasilja na palestinsko društvo, provodni je motiv filma With Hasan in Gaza, temeljenog na snimkama nastalim početkom dvijetisućitih, uslijed putešestvija razorenom Gazom, potraga za suborcem s kojim je redatelj proveo nekoliko dana u ćeliji u vrijeme Prve Intifade. Nastali materijal postaje direktno svjedočanstvo kontinuiteta opresije i nasilja nad Palestincima, otvorena protuteža pokušajima relativizacije. Sniman direktno, kamerom iz ruke, bilježi, ne samo fizičko okružje, već i emocionalne reakcije izražene trzajima, nepreciznošću i gubljenjem fokusa uslijed kontinuirane ugroženosti. Ipak, u svijesti stanovnika rat je vječna kulisa, a punktovi, zidovi razdvajanja i polurazrušena naselja, beskompromisno svjedoče o odnosima moći, dekonstruirajući zapadnjački narativ podijeljene krivnje i negiranja genocida.

Kadrovi normalizacije ratnog stanja u svijesti stanovnika i pokušaja dosezanja minimalnih uvjeta života unutar ruševina, asociraju postapokaliptične prizore i izvor su permanentne uznemirenosti, dodatno potencirane osobnim reminiscencijama i svjedočenjima o politikama nejednakosti. Ipak, apatija i pomirenje nisu jedino što ostaje, baš kao što filmske bilješke i potraga za prijateljem nisu tek potraga za pojedincem. Aljafari i njegov vergilijanski vodič Hasan pronalaze ga u aktivnom otporu, suprotstavljanju teroru i solidarizaciji. Možda nema adresu, ali je sveprisutan.