Ono što treba činiti

Didaktična strogost iskazana u naslovu rastvara se već u prvim kadrovima filma prepoznatljivim pristupom Srđana Kovačevića, koji ne docira, već protagonistima omogućava zadobivanje prostora pred kamerama i njegovu preobrazbu u sigurno mjesto dijaloga, čiji zaključci streme van zadanog okvira. U potrazi za adekvatnijim oblicima društvenosti krajnji je cilj nadići neposredno dano, a iznađene koncepte ispitivati u promjenjivim kontekstima. Ono što treba činiti i dalje je usidren u snažnu aktivističku potku, no dok je prethodni redateljev film Tvornica radnicima, bio posvećen propitivanju mogućnosti samoupravljanja u suvremenim uvjetima, aktualni se vraća zastupanju onih čiji je glas minimaliziran i marginaliziran, a politička svijest sustavno potiskivana.

Film je strukturiran oko dva pola istog procesa, radnika, kojima su negirani dostojanstvo i osnovna radna prava, stoga iznesena situacija dijelom podsjeća na gastarbajterske filmove Želimira Žilnika s akterima razapetima između svjesnosti o neodrživosti situacije i egzistencijalne nužde, odnosno njihovih savjetnika. Pravi su junaci priče tri zaposlenika ljubljanske Delavske svetovalnice, Radničkog savjetovališta koji modificiraju klasičnu sindikalnu ulogu u skladu s dinamičnom reakcijama na nove potrebe. Potpora koju pružaju nije deklarativna, niti zapletena u administrativne stranputice, razmatrajući svaku situaciju zasebno, dokazuju da poštivanje osnovnih radnih uvjeta nije utopistička ideja, a kontinuiranim se zagovaranjem i djelovanjem može realizirati.

Snimanje je započelo 2017. i referira se na situaciju u Sloveniji, a koja je danas na razini regulacije rada stranih radnika identična našem kontekstu. Društvena stvarnost sama usmjerava čitanje, dok Kovačević plastično potvrđuje tezu o filmu kao sredstvu političke borbe. Spomenuta se didaktičnost očituje kao nužnost osvješćivanja samorazumljivih, ali kontinuirano prikrivanih odnosa, kao i kolektivna odgovornost da ih se aktivno komunicira.