Kadence za vrt

Daleko, u daljini, postoji grad. Postoje neki drugi ljudi, zvukovi, vlakovi i strojevi. Tamo negdje daleko je sva ona buka koja ovdje, u ovom vrtu, ne postoji. Ne postoje drugi gradovi, druge ljubavi, druge stvarnosti. U jednom vrtu, sa dvije limene kućice, s ljubavlju pretvorene u najljepše domove, nekoliko ljudi, bliski prijatelji, ljubavnici ili nešto u potpunosti izvan tih kategorija, ladanjski i bez puno ometanja izvanjskog svijeta, provode svoje dane. Oni i one se tuširaju, čitaju, spavaju, idu u šetnje u sunčano ljetno predvečerje, dok šareno cvijeće i divlja visoka trava krase njihovu komunalnu okućnicu pored željezničke pruge. Njihov život, u nekoj vrsti minijaturne komune, iz perspektive Dana Komljena, prikazan je, naizgled kao idiličan, izvan okova vremena, dnevnih obaveza i užurbanog gradskog života. No, kroz niz dugih, statičnih i najčešće krupnih kadrova polako upoznajemo protagoniste te njihov svakodnevni život na periferiji Berlina.
‍
Queer zajednica pod imenom Mollies desetljeće je živjela u sinergiji u kamp kućicama, polako gradeći inkluzivnu i slobodnu zajednicu. Iako je Berlin poznat po vibrantnom noćnom životu i queer sceni, Komljen se stilski odmiče od portretiranja navedene zajednice kroz već znanu prizmu, te pruža u potpunosti inovativan i nestereotipan uvid u živote pojedinaca Mollies zajednice. U sporoj i, gotovo pa romantičnoj filmskoj home movies poetici, prateći energiju i ritam njihovog rascvjetanog komunalnog vrta, Komljen polako počinje raslojavati tragove pojedinačnih priča i sudbina. Mnogi razmišljaju o povratku u zemlju rođenja, dok drugi samo žele otići iz Berlina u nepoznato. Okupljeni oko logorske vatre, raspravljajući o svojim sljedećim životnim pothvatima, početni romantični dojam o zajedničkom životu ubrzo nestaje, budući da je kontekst deložacije te kraj jedne ere postao glasnim predznakom zadnje trećine filma.
‍
Nakon desetljeća zajedničkog života, što znači povratak u zemlju porijekla? Gdje se, kome i u koji kontekst pojedinac vraća? Što znači čekati nekoga da se vrati kada se samo čekanje kao ideja čini nemogućom, budući da život i vrijeme sami po sebi ne čekaju? Nešto je bilo, sada više nije, više nije tamo, bilo je.

‍