Ingeborg Bachmann: Putovanje u pustinju

Kao jednoj od vodećih njemačkih redateljica od 1970-ih, Margarethe von Trotti nisu strane priče o ženama koje su, poput nje, prkosile konvencijama u sredinama u kojima obično dominiraju muškarci. Bilo da prikazuju život i smrt političarke, teoretičarke i aktivistice Rose Luxemburg, revolucionarne filozofkinje Hannah Arendt ili srednjovjekovne benediktinke i skladateljice Hildegard von Bingen, mnoge od najboljih von Trottinih filmova nosile su protagonistice koje odbijaju pokleknuti pred rodnim i društvenim normama. To je svakako bio slučaj i s Ingeborg Bachmann, prerano preminulom austrijskom pjesnikinjom, spisateljicom i lingvisticom koja se u svojim djelima uglavnom bavila filozofijom, psihologijom i istraživanjem granica, što osobnih, što semantičkih i državnih.

Nelinearni biografsko-dramski film Ingeborg Bachman prati život naslovne junakinje kroz Berlin, Zürich i Rim, usredotočujući na se njezino prijateljstvo sa skladateljem Hansom Wernerom Henzeom, njezino putovanje u Egipat s piscem Adolfom Opelom, a ponajviše na njezinu vezu sa švicarskim dramatičarom Maxom Frischom. Njega upoznaje u Parizu u ljeto 1958. godine, u doba kad su oboje već međunarodno afirmirani književnici, a njihov strastven, ali i toksičan odnos nastavlja se godinama klatiti između profesionalnog i osobnog.