Dosjei
Mantas Kvedaravičius
Mantas Kvedaravièius, reþisierius
Mantas Kvedaravičius ubijen je u ožujku u Mariupolju.
Oxfordski i Cambridgeski student, doktor socijalne antropologije, predavač, nagrađivani redatelj, dokumentarist, filozof. Govorio je litvanski, engleski, ruski, španjolski, grčki. Jedan od vrste koja izumire, renesansni čovjek. Pet filmova koji su ostali iza njega neupitni su temelj opusa koji je mogao promijeniti, ili barem usmjeriti budućnost filma. Više nemamo šansu saznati.
Berlinale 2011. U natjecateljskom programu “Panorame” prikazuje se Barzah. Intervjui s Mantasom koji su uslijedili nakon projekcija iznenadili su međunarodnu filmsku javnost opširnošću i ozbiljnošću odgovora. Slavila se njegova hrabrost da ponese kameru u Čečeniju, preuzimajući rizik odlaska, a kamoli snimanja, kako bi zabilježio i svijetu otkrio činjenice, postojanje zločina, svjedočanstva rodbine stradalih. Slavila se i kasnije otkrivena priča o nastanku filma, vremenu kada nije bilo sigurno hoće li snimke iz Čečenije postati film. Aki Kaursimäki je vidio sirovi materijal i ponudio Manti usluge svog montažera, no profesionalna finska montaža nije mu odgovarala i krenuo je u samostalno stvaranje svoje željene, osjetilne, doživljene verzije filma. Snimljeni je materijal oplemenjen ne samo činjenicama, već i posebno kreiranim poetiziranim međuigrama slika. I dok film ima mnogo snažnih scena, Mantasova stopala u hodu snimljena ispod leda poput su božanskog dodira koji povezuje film i daje mu Glas. Riskirati život, moći govoriti izravno i otvoreno, ali i stvarati suptilnim vizualnim potezima – to je nezaboravna Mantasova kinematografija.
U Veneciji 2019. Partenon (ako je vjerovati svjedočenjima) ostavio bez teksta ne samo gledatelje nego i selektore. “Ne događa se često u današnjem kinu da naiđete na djelo koje stoji kao tabula rasa protiv svega što mislimo da znamo o pokretnim slikam”, sjetiće se Giona Nazzaro, umjetnička direktorica Locarna. Ono što je tijekom filma pucalo kroz dvoranu bila je čista energija. Otkriće da je moguće napraviti film koji nadilazi granice uobičajenog. Ovaj film srušio je zid službenog konsenzusa i sakralno nas uporno bacao pred neviđeno “moguće”. Možda bi jedino Pasolini mogao dokučiti značenje ovih slika, koje su tako snažne i tako nas utječu. Izrazito moderne, a u isto vrijeme arhaične, drevne slike, kao da izranjaju iz naslaga vremena.
Pokušavao je saznati nešto bitno, pronaći osovinu na kojoj je nanizan sav život i smrt. A gdje se to najbolje vidi nego u onoj neuhvatljivoj granici, onom “još malo, više ne može”, kako Gide piše u Kovačima lažnog novca. Nastojao je upozoriti na ljudsku prirodu, neraskidivo i ne uvijek smisleno isprepletenu sa smrću, posebno na njenu mračnu stranu. A smrt je uvijek bila blizu. Tijekom snimanja Barzaha i Mariupolisa hodao je rubovima ponora. Teško je i zamisliti te kontraste – crveni tepih festivala u Cannesu, litavske nagrade Srebrni ždral za najbolje filmove godine i krvavu ratnu svakodnevicu. Potonje nikada nije zaboravio, iskreno i apsolutno mu je najvažnije bilo uhvatiti, doživjeti, osjetiti, prikazati ono što “običan” čovjek zaista prolazi u vrijeme rata i okupacije.
Ima redatelja čiji filmovi se temelje na inteligenciji i racionalizaciji, ima onih koji stvaraju intuicijom, srcem, ima onih koji stvaraju filmove iz svojih strahova, neuroza, snova. Mantas Kvedaravičius nikad se nije uklapao ni u jednu od ovih kategorija. Korijeni njegovih filmova sežu u neke daleke, mračne, onostrane prostore našeg svijeta. A to je krajnje opasno područje. Tama, poput Svjetla, ima jako gravitacijsko polje. Došao je previše blizu teritoriju Tame, imao je previše vjere u moć Svjetlosti koju je trebalo zaštititi. Gledao je ravno u oči, vjerujući da otvoreni pogled može zaustaviti ruku ubojice. Ne, ruka nije stala. Srce nije omekšalo. Divna, inteligentna, talentirana osoba puna ljubavi pala je licem prema dolje u gradsku prašinu.
Redatelj, često i nesvjesno, povlači crtu vlastite sudbine. Manta, Mante, ubijene i bačene na ulicu, te su dane i noći provodile u prostoru Barzaha, teritoriju između života i smrti. Neotkriveni, nepokopani, koji više ne pripadaju svijetu živih, ali još nisu oplakani, nisu primljeni u zemlju mrtvih.
Ne osjećajući se niti kao redatelj, niti kao antropolog, već nešto izvan definicija, Mantas je vjerovao u važnost filma, imao je jasan osjećaj što film treba biti. Na pitanje bi li želio nešto promijeniti u Barzahu, rekao je: “Ne bih ništa napravio drugačije. To bi bio drugi film. Bio sam taj ja u to vrijeme dok sam snimao ovaj film. Sada sam ja, ali drugačiji. Uvijek snimamo isti film, ali mi nikada nismo isti. Možete razmišljati o tome tko ste tada bili gledajući isti film koji ste montirali. I vidiš sebe izopačenog. Vidiš tko si bio u to vrijeme, do čega ti je stalo. U određenom smislu, to je zamrznuto sjećanje. Naše pamćenje se mijenja. Isti događaji nisu oni koji su se dogodili prije godinu dana, prije dvije godine ili prije deset godina. Dragocjen je kao tuđi dnevnik ili pismo.”
Svako novo proljeće bit će drugačije. Radost završetka zime i novog početka puna nade koja se prelijeva svake godine od sada će se miješati s tugom. A sjećanje na iste i različite Mante ostat će vječno otvoreno u filmovima koje nam je ostavio. Mijenjat ćemo se, a mijenjat će se i Barzah, Mariupolis, Partenon – nikada ih nećemo dvaput gledati istim očima. Njegovi filmovi, a možda i više njegova smrt (ako uopće postoji razlika) – u pokušaju da iz Mariupolja odveze tri žene, jedna od kojih je imala bebu od jedva mjesec dana – rezonirat će njegovom žuđenom vizijom svijeta “u kojemu tuga nije poza, smijeh nije lažan, ljubav nije smiješna, a mržnja nije potajna, gdje je ljubav još ljubav, a bol je bol, gdje prvobitni osjećaj još nije istrgnut iz samog sebe, a vrijednosti još nisu uništene”, kako bi to rekao Kundera.
