Vijesti

HRFF i Revija malih književnosti: Pobunjena želja

U sklopu 16. HRFF-a, u suradnji s našim stalnim partnerima iz Kulturtregera i književnog kluba Booksa i ove godine će se održati Revija malih književnosti, s fokusom na arapsku književnost Sjeverne Afrike. Tijekom festivalskog tjedna (2. – 9.12.) nizom filmskih projekcija, književnih večeri i drugih programa pod zajedničkom temom “Pobunjena želja” otvorit ćemo neka specifična, ali još više univerzalna pitanja vezana uz slobodu izražavanja, slobodu (odabira) identiteta, i ekspresije ne-normativnih praksi ljubavi, žudnje i želje.

Oslobađajuća kultura koja aktivno potiče eksperimentalnu otvorenost prema budućnosti i
istraživanje novih i nečuvenih mogućnosti čini se da je u uzmaku. Svjedočimo naletu novog konzervativnog pogleda, koji propovijeda odricanje kao ideal, tvrdeći da će bez utemeljenja u nepokolebljivim načelima moralnog poretka preostati tek sveopći kaos koji nijedno društvo ne može preživjeti.

Nasuprot tome stoji stvarna i nužna pobuna želje: oslobađanje mašte – ishodišta i provokatora svih ljudskih postignuća – iz okova tabua i cenzure, paralizirajućih formalizama i umrtvljujućih kanona – želja koja spaja različita nastojanja i borbe. Jer želja želi pristup svim mogućnostima. Ne želi da joj buduće želje budu zabranjene. Želja želi sebe, kako kaže Lyotard.

Pa opet, želja je u suvremenom zapadnom svijetu u pravilu svedena na tjelesnu želju. Zaboravlja se pritom da postoje svjetovi, kulture, civilizacije u kojima “temeljnije” želje, poput želje za slobodom izražavanja ili želje za slobodnim kretanjem imaju primat. Želja nije niti isključivo niti nužno korporealna, ali su posljedice njezinog izražavanja uvijek usko vezane za tijelo koje žudi. Iskazivanje žudnje za slobodnom misli često završava kažnjavanjem tijela bilo progonom, bilo ušutkivanjem. Mali je korak od zabrane mišljenja do tjelesnog nasilja.

Žene u tom kontekstu obično služe kao kanarinci u rudniku, prve umiru od nadirućeg otrova. Zato je njihovo tijelo najčešće i prvo bojno polje prije nego se ona službena vojna otvore za javnost. Govoriti o tijelu, poglavito ženskom tijelu, stoga izaziva duboku društvenu nelagodu, kao i govoriti o nenormativnim tijelima. Govoriti, pak, o pobuni, možda je još nelagodnije, jer pobuna uvijek podrazumijeva tijela u prostoru i izražavanje želja je uvijek tjelesno. Ali u konačnici, tijelo nas uvijek izda. Program “Pobunjena želja” stoga postavlja pitanje kako društvena i kulturna represija proizvode napetost? Kako društveni i politički imaginarij posreduju želju? Kako umjetnost interpretira sapetost želje? Kada pobunjena želja ide izvan granica tijela, izvan granica države, izvan granica jezika?

Pobunjena želja u svojoj osnovi nije konzumeristička i uvijek prekoračuje i iskoračuje. Pobunjena želja u konačnici je sinonim otvorenog bića (kakvo god ono bilo), u posezanju i u komunikaciji sa i prema drugim bićima (kakva god ona bila).

13.11.2018. | NATRAG