Revija malih književnosti 2017: Levant

 

Predgovor Zeine G. Halabi 

Znamo da književnost ne možemo odvojiti od povijesti, da su prakse pisanja, kao i čitanja i prevođenja, inherentno historijske. No u kontekstu književnih tekstova koji putuju, kad prevoditeljske odluke o tome koga prevesti, kad i zašto često polaze od povijesnih trenutaka određenih ratovima, okupacijom i revolucijama, pitanje estetskog se ne smije previdjeti. Stoga je važno, naročito u kontekstu arapske književnosti u prijevodu, ponovo se vratiti ranijoj izjavi: povijest ne može biti jedina optika za čitanje i prevođenje književnosti. U tome leži potreba da se duboko razmisli o izboru tekstova u ovoj antologiji koji su vrijedni ne samo jer se pojavljuju u suvremenom arapskom trenutku preokreta, već i zbog toga što uvode estetski jedinstvene i prosvjetljujuće književne glasove.

Za izbor autora imala sam dva uvjeta: prvi, da su autori živi; drugi, da su iz Libanona, Sirije, Jordana i Palestine. Prvi uvjet da autori moraju biti suvremeni je izazovan, ali i indikativan: izazovan jer nas primorava da u novom i eksperimentalnom pisanju proberemo tekstove koji zastupaju nove poglede na svijet; indikativan jer nas usmjerava dalje od nasljeđa preteča kao i od kanonskih žanrova i tropa koji su dali okvir našem razumijevanju suvremenog arapskog književnog korpusa. Tjera nas da u levantskim književnim scenama prepoznamo pisce čiji se glasovi tek trebaju čuti i prevesti, i druge koji se rijetko pojavljuju uz posvećene pisce.
Izbor, tako, obuhvaća autore koji se poistovjećuju s različitim književnim i historijskim generacijama. Samar Yazbek i Khaled Khalifa bave se pitanjima emancipacije i pravde koja, bolje reći, prethode više nego što anticipiraju sirijski ustanak 2011. Iz Sirije je i Golan Haji čija poezija i eseji govore o prognaničkom senzibilitetu koji je duboko određen iskustvom raseljenosti u i izvan Sirije, naročito naglašenom posljedicama 2011. iz Libanona; dok se Hoda Barakat bavi ostacima libanonskog građanskog rata (1975. – 1990.) na razmeđu nasilja, seksualnosti i sjećanja, Sahar Mandour i Hilal Chouman otkrivaju svoju fascinaciju sadašnjošću, onom koja je obična pa ipak zapanjujuća u svom neriješenom nasilju. Generacijsko pitanje postaje naročito opipljivo u poeziji Asme Azaizeh koja prenosi glas svojih predaka, ali ipak odlučno izrezuje sadašnjost za svoje stihove. Ono izvire iz palestinskog književnog polja koje je ujedno prognaničko, ukorijenjeno i nastajuće, polja u kojem Adania Shibli i Ala Hlehel uranjaju u državne arhive i kolektivno sjećanje kako bi spasili palestinske narative uvodeći u pjesničke i prozne kanone glasove koji su dosad bili izgubljeni.

Klasificiranje autora prema državljanstvu postavlja produktivno pitanje o odnosu između državljanstva, književnih polja i cirkulacije tekstova. Pisci poput Asme Azaizeh i Ale Hlehela državljani su Izraela, ali su Palestinci; drugi poput Sahar Mandour njeguju književnu osobnost između Bejruta i Kaira prkoseći tako nacionalnim identifikacijama; proza Maana Abu Taleba slobodno se kreće između sadašnjosti i prošlosti, Jordana i Palestine, da ga se ne može smjestiti strogo unutar jordanske književnosti. Izazov klasifikacije je naročito prisutan u poeziji Amjada Nassera koja je jordanska, pa ipak odlučno dijasporska. Na svoj način, izabrani pisci dovode u pitanje nacionalne kategorije kao način klasifikacije i čitanja arapske književnosti danas.

Usvajajući različite književne glasove, ovi suvremeni arapski pisci odvlače nas od eksplicitno modernističkog sekularno-nacionalističkog diskursa prema onome koji je anakron, transnacionalan i pažljiv prema individualnom. Oni su zaokupljeni estetikom, ali se ne odriču političkog. Političko se odgonetava: prvo, ono se bavi suvremenom subjektivnošću koja je refleksivna i retrospektivna; drugo, ono u potpunosti nadilazi kanonske književne trope i žanrove, i u tome ponovo zamišlja moderne književne parametre. Zajedno, ovi nas novi, kanonski i dijasporski pisci pozivaju da konceptualiziramo ono što nazivamo ‘suvremenim’ u njegovoj arapskoj iteraciji.

prevela s engleskog: Miljenka Buljević

 

o autorici: Zeina G. Halabi asistentica je na Odsjeku za arapski jezik i književnost na sveučilištu American University of Beirut. Bavi se suvremenom arapskom književnosti s fokusom na teme gubitka, žalovanja i disidentskog iskustva u književnosti i vizualnoj kulturi. U svojoj prvoj knjizi The Unmaking of the Arab Intellectual: Prophecy, Exile, and the Nation (Edinburgh University Press, 2017.) bavi se opisima arapskih intelektualaca u književnosti i filmu nakon 1990-ih.