Khaled Khalifa: Potraga za trgom oslobođenja

04 Trg

Proljeće 2013.

 

Kamo? Imam samo jedan odgovor: Idemo tražiti trg oslobođenja

 

Politika je opet zasjela na sofe. Na sofe u domovima na kojima su vrata otvorena kao da se ništa nije promijenilo od prije pedeset godina. U teškim trenucima svi su osjećali veličinu vlastitog gubitka – bili smo tek ostatak kostiju kojima je potrebna moždina. Kairski trg Tahrir za samo dvadeset dana vratio je kosturima san. Trenutak pada Mubaraka Sirijcima je pružio nadu u mogućnost promjene. Slavili smo dugo. Plesali smo i pjevali na sav glas, bez straha, nazdravljali smo Egiptu, Tunisu i njihovoj revoluciji. Nadugo smo raspravljali. Ja sam s posvemašnjim uvjerenjem pričao o budućoj sirijskoj revoluciji, nasuprot sumnji mojih prijatelja koji su smatrali da povijest gledam kao pubertetlija. Nakon radosnih i žestokih rasprava u sirijskom je društvu zavladao dubok muk. Za mene je to bio trenutak razmišljanja o strukturi čiju sam mogućnost demontaže počeo iščekivati bez obzira na velike rizike, odgađajući svako pitanje o onome što će biti poslije prve iskre, za koju sam bio posve uvjeren da će biti nalik izbijanju plamena sred trule i vlažne slame koja se neće zapaliti odjednom, već će se razgorjeti tek u trenutku kad nikakav režim više neće moći ugasiti požar.

Malo pomalo u tom se vlažnom tunelu počeo širiti taj duh. Mladići i djevojke koji ni trenutka nisu vjerovali da će im politika biti važna sve su nam više pristupali, kao i mi njima. Raspravljali smo i pri kraju večeri koje smo provodili u restoranima, kavanama i barovima, stolovi bi se spajali bez prethodnog plana i sve se odvijalo na najbolji način. U očima, u rukovanju, u zagrljajima mogao sam vidjeti entuzijazam i snagu.

Cijelu je zemlju uistinu zahvaćao nov duh. Jedne sam večeri prijatelje koji su stajali malo dalje pozvao domahnuvši im rukom. Pitali su me: Kamo? Imao sam samo jedan odgovor: Idemo tražiti Tahrir. Moji prijatelji to su sasvim ozbiljno prihvatili. Uspoređivali su dimenzije trgova, a zatražili smo i pomoć od inženjerâ da procijene Trg Umayyadâ za koji su utvrdili da nije prikladan. To je prostor otvoren na više strana i blizu je centrima režimskih službi. Cijena bi bila velika, a sâm trg je neinspirativan. Na umu sam imao inspirativnost trgova u trenutku kad se prometnu u simbol emancipacije.

Nakon nekoliko dana pokazalo se da su i tisuće Sirijaca činili isto. Žalosni, zabrinuti, razočarani, svjesni kakav je njihov krvavi režim, tražili su Tahrir – oslobođenje. U dubini duše znali smo da ćemo Tahrir, koji volimo zbog egipatskih pobunjenika, platiti vrlo skupo. Ali nismo mogli zamisliti stvarnu cijenu. Vidio sam vlastitim očima pokušaj zauzimanja Trga Abbasida sredinom travnja prošle godine. Na trgu su ležala trupla prosvjednika. Tisuće onih što su se poput bujice na trg slegli iz Džubara, Dume, Hariste, iz cijelog okruga Damaska, bile su zasute mecima. Na trgu su jedan do drugog, gotovo bez centimetra razmaka, bili nagurani otrcani autobusi. A poslije događajâ na Trgu sahata u Homsu, na Trgu Asi u Hami i na Trgu oslobođenja u Deir az-Zoru, shvatio sam, konačno, da je s našim snom o Tahriru gotovo i da je vrijeme revolucije o kojoj smo romantično sanjali svršeno.

Dakako, među nama se vodila teoretska rasprava, ali ona je bila vježba za ljubav i mirnu revoluciju, kojoj su Sirijci dali bezbrojne različite oblike s nebrojenim pojedinostima. Samo što se čini da je ona sada san mladićâ i djevojaka, koji su odjednom otkrili da svih ovih godina žive zatočeni. Ne nalazim boljeg tumačenja no da se radi o manjku svijesti koji će zadugo ostati temeljnim otrovom u životu Sirijaca. No ja ću i dalje naivno pričati priču o našoj potrazi za radošću trga oslobođenja.

-2-

Otac me nije kao ostalu djecu vodio za ruku u otkrivanje Alepa. Majka je živjela i umrla u svojem gradu, nije doživjela dolazak u kuću svoje kćeri na drugom kraju grada. Bili smo prepušteni da sami otkrivamo kutke našega grada. S prijateljima sam u djetinjstvu lutao četvrtima i zamršenim uličicama, uvijek bismo na kraju našeg lutanja došli do Gradskog parka koji su isplanirali Francuzi i koji je iza njih ostao kao mjesto primjereno lutalicama i ranojutarnjim šetačima u mojoj četvrti oko kolodvora i Aziziyye. Sredinom toga veličanstvenog parka protežu se kanal obložen kamenom i male kamene klupe za glazbenike orkestra te kameni svod koji akustički pojačava zvuk. Smatram se jednim od sretnika koji su jednoga dana na tom mjestu slušali ruba‘yye i klasične melodije. Na južnoj strani kroz kapiju parka izlazi se na Trg Sa‘adullaha al-Džabirija. Taj trg otvoreni je prostor koji se proteže sve do tržnice južno od središta Alepa. Zasađen je drvećem i opremljen mnogim fontanama. Na manje od pet minuta hoda može se stići do Antiohijske kapije kroz koju ćeš doći do tvrđave nakon što prijeđeš preko glasovite gradske tržnice. To je u cjelinu povezan prostor i u sjećanju nije nalik ni jednom drugom mjestu na svijetu.

-3-

Još i danas živo se sjećam prvog doživljaja tih mjesta. Kad sam prvi put sebe fotografirao u Gradskom parku imao sam oko pet godina. Držim uzde mule – koju njezin gazda iznajmljuje za fotografiranje – kao da je jahaći konj, ponosito stojeći kod ulaza u park. Park je pun fontana i vodoskoka u kojima plivaju patke, a u blizini stoji spomenik pjesniku Abu Firasu al-Hamadaniju. Više ne znam zapravo jesu li patke uistinu plivale u vodi tih vodoskoka i malih fontana ili je to bio samo moj san na javi. Ne želim to razjasniti ni uz pomoć prijateljâ iz djetinjstva, koji imaju dobro pamćenje i koji me uvijek zadive kad god ih pitam za neka mjesta u Alepu, zbog čega sumnjam u svoju sposobnost da u sjećanju zadržim neko mjesto. No kad popustim iskušenju da ih pitam, ustanovim da oni obožavaju iznova sastavljati slike mjestâ po svojoj volji i razmjenjivati sjećanja koja treba stotinama puta nanovo obnavljati da bi ostala ukorijenjena u pamćenju. Moja su pitanja najčešće iznenadna, događa se da poslije pola noći telefoniram Zakariji, prijatelju iz djetinjstva, i pitam za ime mjesta na kojem se kod Kapije pobjede prodavala kajgana. Prijatelj se uvijek iznenadi što telefoniram u to kasno doba, ali se odmah opusti i upusti se u dug razgovor u kojem iznosi brojne pojedinosti i stare priče za koje se onda sjetim da sam ih na razne načine u cjelini već čuo.

-4-

Prijatelj iz djetinjstva Zakarija i ja praznike smo provodili s društvom u centru grada. Bio je to postojan običaj kojeg smo se čvrsto držali, ne odustajući od njega sve dok se nismo oprostili od djetinjstva i pubertetskih dana. U kinu Opera gledali smo filmove Nedžle Fathija, Mahmuda Yasina, Sa‘ada Hosnija i Mirfata Amina. Halapljivo smo jeli ukusne sendviče i pili voćne sokove kod kina Alep, na širini podno goleme građevine na kojoj su bili brojni dućani i najrazličitije trgovine. Ali prije no što bismo zaprljali odjeću, stali bismo pred fotoaparate u Gradskom parku zato da se slikamo za uspomenu, a onda bismo se kasno u noć vraćali kući iscrpljeni. Skoro bih rekao da ne bih imao nijedne fotografije iz djetinjstva da nije bilo tih divnih lutanja. Moja obitelj nije nikad posjedovala fotoaparat, a ja se inače nisam volio fotografirati. Čak i danas, kad sam kupio novi, moj je fotoaparat prekriven prašinom i izgleda otrcano, najčešće je zagubljen među stvarima što su zapuštene i prepuštene nebrizi. Kao da mi je u naravi stvari prepuštati zaboravu da bi one zahvaljujući tome dobile na cijeni.

-5-

Pošto bismo se slikali, izašli bismo iz parka, uvijek kroz zapadnu kapiju koja je blizu električne centrale. Zaobišli bismo njezin zid da stignemo na Trg Sa’dullaha al-Džabarija. Taj mi se trg nikad nije sviđao; dapače, iz dubine duše sam ga mrzio. Slika njegova starog izgleda još mi je u glavi i ne želim je se osloboditi. Čini mi se da taj trg unizuje elegantnu ulicu Al-Qutali, koja ide od Željezne kapije do Džemaliyye, i koju još uvijek okružuju elegantne građevine preostale iz tridesetih godina prošloga stoljeća, kad su gradske vlasti Alepa zacrtavale urbanističke planove pouzdano, bez korupcije i klijentelizma.

To staro mjesto još mi je živo u sjećanju. Bolnica datira iz francuskog razdoblja, kameni balkoni i ograde od kovana željeza, zgrade lijepih arhitektonskih proporcija, elegantno postrojene jedne do drugih, a ispred njih stari Trg Sa’dullaha al-Džabarija koji dopire do zida Javnoga parka. Na jednom kraju diže se turistički hotel sa svojih deset katova, ili osam – ne znam točno. Na drugom kraju, nasuprot golemoj zgradi pošte, nalazi se ljetni kasino koji gleda na perivoje što sežu sve do tržnice. Na daskama pozornice kasina umro je Muhammad Khayri, najveći alepski pjevački talent druge polovice dvadesetoga stoljeća – sjećanje na to mjesto u mom je duhu povezano s tragičnom smrću toga pjevača na pozornici, pred publikom. Nasuprot te pozornice, zdesna, vide se građevine poredane simetrično i u jednome redu, koje se protežu sve do Željezne kapije i Džemaliyye. Ta se slika dugo zadržala u mom duhu i nema dana da se ne vratim slikama toga trga kojemu nema mnogo sličnih, niti u sirijskim gradovima ima mjesta sličnih njemu. Trg mi se u sjećanje ne vraća kao široki prostor za okupljanje mnoštva, nego kao simbolička partijska pozornica kakav je danas, kad za mene i za pripadnike moga naraštaja predstavlja mjesto na kojem nas kao ovce okupljaju za skupne partijske marševe.

-6-

Studenti Alepa, radnici, službenici državnih tvrtki dolazili su sa sve četiri strane grada, slijevajući se na Trg Sa’dullaha al-Džabarija. Vodili su nas kao janjad koja iščekuje igru s vukovima, ali nas je uvijek spašavalo veselje jer jedini put spasenju jest zafrkancija. Kad smo stigli na mjesto gdje su se učenice ženskih škola spajale s učenicima muških škola, i mi bismo se izgubili u mnoštvu. Najčešće bismo se prije dana održavanja svetkovine dogovorili s grupom cura iz dviju škola da ćemo markirati i prepustiti se našim zafrkancijama. Otišli bismo u obližnju kafeteriju prije svega da bismo se sreli s đacima iz škole Mutenebbi i škole Al-Ma’mun, osobito s curama. Plazili smo jezik agentima koji su bili posvećeni slikama svojih vođa, ignorirajući što nismo u školi gdje bismo morali biti. Bili su usredotočeni na nošenje zastava i parola koje nakon povratka s prosvjeda protiv Sadatove izdaje i protiv arapskih vođa, koji se ne slažu s mudrim sirijskim vodstvom, treba vratiti u Dom omladine. Naravno, najvažnije je veličati Vođu, Vođinu stranku, Vođinu domovinu, dobroga Vođu. Izvikivali su njegovo ime tražeći da se pridruži dužnosnicima na balkonu hotela. A kad bi se, kako kaže službena televizija, ”nepregledno ljudsko mnoštvo“ okupilo, dragi bi Vođa održao govor u kojem je prokazao imperijalizam i desetak puta oslobodio Golan, a mi smo sve to vrijeme bili uronjeni u romantično raspoloženje francuske glazbe, nastojeći se odvažiti dodirnuti ruku najbliže cure, stalno kradomice razmjenjujući poglede u nadi da bi se ružičasti snovi mogli prometnuti u nevine ljubavne veze.

-7-

Pripadnici stranke Baas zauzeli su najljepšu zgradu u Alepu. Vodstvo omladinskog ogranka Alepa i ogranak kriminalističke policije u Aziziyyi, sportski omladinski savez “Abd al-Mun‘im” kojemu pripada naša škola, zauzeli su staru zgradu u četvrti Džemaliyya, koja je zadržala svoj sjaj sve do početka osamdesetih kad su započeli radovi na njezinu obnavljanju. Stara i lijepa zgrada, izgrađena od alepskog kamena, ukrašena kapitelima i starim natpisima, sa svojim visokim prozorima koji su gledali na ulicu, za tren oka bila je pretvorena u ružnu građevinu obloženu jeftinim betonom iz koje su se širili odvratni mirisi. Svi su u Alepu znali imena građevinara i trgovaca nekretninama udruženih s korumpiranim dužnosnicima koji su za svoje klijente određivali nisku cijenu i za čije vladavine nije preživjela nijedna spomenička zgrada u centru Alepa. Posječeni su autorski isplanirani perivoji, nestale su ukrasne skulpture i freske sa starih kuća, nestajale su planirano preko noći, da bi s jutra korumpirani odbori donijeli odluku da građevina više nema spomeničku vrijednost te je se može srušiti. Tako se, dok si ispio čašu vode, izgubio duh grada. Za svega nekoliko godina četvrt Džemaliyya prometnula se u Trg Sa‘dullaha al-Džabarija, u četvrt u kojoj su građevine posvemašnje ružnoće i lišene svakog stila, tako da će svatko tko poznaje Alep pomisliti da taj grad mora da je bio žrtva kakva vojnog pohoda.

-8-

Novi Trg Sa‘dullaha al-Džabarija nastao je koncem sedamdesetih prošloga stoljeća po nacrtu graditeljā vojnih stanova, kad je dekan na tom studiju bio alepski arhitekt, moj prijatelj Haytham Quta‘. Haythama ne poznaju brojni njegovi sugrađani i ništa ne znaju o njegovim idejama, kao što ne poznaju nijednog velikog sanjara i čovjeka od originalnih ideja, ne znaju da je on autor nacrta Trga Sa‘adullaha al-Džabarija, autor plana da se regulira tijek rijeke Qawiq, te desetaka lijepih građevina u gradu, među kojima i nove palače gradske uprave.

Sredinom devedesetih prošloga stoljeća jednom smo oko ponoći izašli iz njegova ureda – u gradu je vladala grobna tišina. Parkirali smo automobil blizu muzeja i stali promatrati novu zgradu gradske uprave, čije je opremanje potrajalo trideset godina. Ljutito je rukom pokazao na grozno ružnu izvedbu. Ja sam uvijek solidaran sa svojim prijateljem, ali toga dana, te noći, zatekao sam samoga sebe kako mu govorim da mrzim novi Trg Sa‘dullaha al-Džabarija, i da mrzim spomenik podignut na tom trgu u stilu sovjetskog kiparstva, lišen svakog ukusa i umjetničke vrijednosti. Haytham je najprije dugo šutio, onda mi je kazao da je gradske trgove projektirao s punom ljubavlju i strašću, a oni su ih izveli na svoj grozan način, vodeći računa samo o stvaranju prostora za okupljanje ljudi kao stada ovaca, gdje će korumpirani držati svoje govore.

Za moga posljednjeg posjeta Alepu u travnju prošle godine trg su bile zauzele režimske aveti i podignule šatore radi sprečavanja demonstracija koje su prijetile. Došao sam onamo ujutro i sjeo za isti stol za kojim sam provodio vrijeme u kavani turističkog hotela. Isti konobari dočekali su me kao starog prijatelja koji se vratio iz izbjeglištva. Šuteći sam pio kavu; sjedio sam i razmišljao o onome što se dogodilo. Grad se budio, a probudile su se i aveti te su počele na razglasu puštati pjesme koje veličaju njihova vođu. Trg je uistinu postao njihov; a taj je trg dio grada koji će iščeznuti iz povijesti grada, kao što će i oni iščeznuti. Nekoliko tjedana kasnije jedan od bataljuna koji sebe nazivaju ”bataljunima fronte Nusra“ digao je u zrak trg i okolne građevine – sve se pretvorilo u hrpe ruševina. Od turističkog hotela ostao je samo skelet, a trg je bio posve razoren. Jednostavno to više nije prostor o kojem su moji prijatelji sanjali kao o našem Tahriru, o trgu oslobođenja. Mislio sam o njima. Pri posljednjem susretu, nakon što su podignuli pobunu na sveučilištu i proširili je gradom usprkos opresiji kojoj smo svjedočili ili čuli o njoj, u očima im je sjajila nada. Sada su izgubljeni, o trgu oslobođenja u gradu koji nikad nije pokleknuo pred osvajačima razmišljat će neki drugi put.

S arapskoga preveo Daniel Bučan.

o autoru: Khaled Khalifa (1964.) je sirijski romanopisac, scenarist i pjesnik rođen u Alepu. Napisao je scenarije za nekoliko nagrađivanih televizijskih drama, dokumentaraca, kratkih filmova i igrani film The Shrine Door.