Fawwaz Traboulsi: Nema slobode bez jednakosti

02 Fawwaz 2 (Foto Marwan Bu Haidar)

Foto:  Marwan Bu Haidar

 

Trenutno svjedočimo (i zapravo sudjelujemo) u punokrvnim revolucijama, a ne tek u nekim prolaznim narodnim pokretima. Dokaz za to nije samo red veličine sila koje su okupljene da bi revoluciju podržale ni hrabrost i žrtve koje su podnijeli pobunjenici dok su, iznalazeći uvijek nove strategije otpora, svladavali zapreke u vidu straha i paralize. Ima tu još nešto: ovi ustanci podarili su nam tako dobre i precizne slogane zbog čega ih se preuzima i izvikuje od Mediterana do Zaljeva. Dvije se parole posebno ističu: “Ljudi žele pad režima” i “Posao! Sloboda! Kruh!”

Nedavno sam napisao tekst o ponovnoj procjeni uloge naroda u revoluciji, o uspostavi njegova jedinstva i njegove suverenosti, kao i o njegovu prisvajanju uloge izvora autoriteta i političke legitimacije. Pokušao sam pokazati da parola funkcionira kao kritika čitavog sustava pojmova i praksi povezanih s globalizacijom, od “civilnog društva” do ekonomskog neoliberalizma, koje određuju MMF, Svjetska banka i međunarodne razvojne organizacije. Intelektualna i praktička inovacija parola ogleda se u davanju prioriteta političkom djelovanju i tvrdnji da je rušenje despotskih režima početna točka za radikalne demokratske transformacije odnosa između vladara i ljudi nad kojim se vlada.

 

Posao, sloboda, kruh

Ponovna procjena dihotomije narod/režim može se smatrati prvim i najočitijim primjerom novih vrijednosti koje su utjelovljene (ili bi barem trebale biti utjelovljene) u trenutnom revolucionarnom procesu.

No, htio bih se na trenutak zaustaviti kako bih malo više pažnje posvetio trodijelnoj paroli “Posao, sloboda, kruh”, kako bih iznio na vidjelo njezine implikacije i, konačno, kako bih je obranio. Često se pokušava umanjiti njezinu važnost, bilo tako da je se podijeli na njezine sastavnice, bilo tako da se na nju gleda kao na monolitnu cjelinu. U toj paroli očituje se snažno protivljenje implicitnoj podjeli između političkih (sloboda) i socio-ekonomskih pitanja (posao, kruh). To protivljenje praćeno je pojavom alternativnih parola koje stvari postavljaju tako da se politička i socio-ekonomska pitanja međusobno isključuju. Na primjer: “Sloboda je pravi problem, a ne kruh” ili “Ova revolucija je stvar ponosa, a ne prehrane”, a ponekad čak i “Da biste imali kruha, treba vam sloboda”. Ljudi koje tvrde nešto tako površno i loše promišljeno prokazuju početnu parolu kao trampu s režimom: pokušaj da se zahtjev za političkom promjenom zamijeni za sitnu paru. Oni također iskazuju puristički, elitistički mentalitet, koji načela i vrijednosti vidi kao odvojene od praktičnih pitanja od javnih interesa. Drugim riječima, to je uskogrudni, klasni svjetonazor koji zanemaruje interese i aspiracije velike većine ljudi koji su uključeni u ustanke.

“Posao” nije redundantni sinonim za “kruh”. U konačnici, pričamo o arapskom svijetu, području koje obilježavaju dva statistička podatka: prvi kaže da tu, gledajući ukupnu populaciju, u postotcima živi najveći broj mladih ljudi; drugi kaže da je to prostor s najvećom nezaposlenošću, naročito među mladim ljudima. Zazivanje stabilnog radnog mjesta odražava prioritet najvećeg, najradikalnijeg i najdinamičnijeg dijela biračkog tijela među revolucionarima. Mladi ne žele biti nezaposleni, boje se za svoju budućnost na koju je pala sjena diktatorskih režima koji guše svaku nadu u napredak. Zahtjev za zajamčenim radnim mjestom nije povezan sa slobodama, nego s pravima: građanskim pravima. Demokracija, s druge strane, obuhvaća slobode i prava koja dolaze u kompletu s dužnostima. Zajamčiti pravo na rad u modernom bi arapskom svijetu značilo restrukturirati čitav sustav upravljanja i ekonomskih politika. Neuspjeh u implementiranju ekonomskih politika formuliranih upravo da stvore kontekst za osjetno povećanje prilika za zapošljavanje neizbježno bi reproducirao isti skup okolnosti koji je već doveo do ustanka.

“Kruh” je druga ključna stavka. Baš kao što je uloga mladih potisnuta u drugi plan, tako je zanemareno i široko sudjelovanje radničkih masa u ustancima, koje ne samo da su se odazivale na marševe i demonstracije u većem broju nego bilo koja druga društvena klasa, nego su se pokazale kao najhrabrije i najspremnije da podnesu osobne žrtve. Kad govorim o masama mislim, naravno, na široke slojeve stanovništva koji uključuju radnike, seljake, sitnu buržoaziju, sirotinju i marginalizirane ljude koji žive izvan gradova, na one koji borave u slumovima kao i na one iz gusto napučenih, radničkih kvartova unutar velikih gradova. Na ljude koji su se pobunili radi svojih društvenih prava, makar možda i ne samo radi toga: radi prava na obrazovanje, krova nad glavom, zdravstvenog osiguranja, dostojanstvenog života i održivog standarda življenja. S druge strane, neoliberalna ideologija, zajedno s civilnim društvom koje udara u doboš, želi ljudska prava svesti na prava pojedinca, pritom brišući – ili, u najbolju ruku, postavljajući u drugi razred – društvena prava.

Svi ljudi koji su uključeni u ustanke slažu se u pogledu središnje važnosti zahtjeva za slobodom. Tako bi i trebalo biti. Sloboda i njezina množina, slobode, bez ikakve sumnje predstavljaju najveću vrijednost. To svi razumiju. No, razmišljajući praktično, kad želimo slobodu vidjeti primijenjenu u političkom sustavu, što vidimo, što onda ona znači? Ništa drugo nego pravo većine da uzdigne svoje zastupnike na mjesto izvršne moći; pravo da interesi, zahtjevi i aspiracije svih društvenih klasa budu izraženi; pravo da sve klase dobiju pristup konstitucionalnim i institucionalnim mehanizmima koji bi im omogućili da lobiraju za svoje aspiracije i da ih ostvare.

Još se jednu vrijednost često suprotstavlja kruhu i poslu: dostojanstvo. Mučenje, represija, uvrede (Asadova arogancija ili Gadafijeva vulgarna zloupotreba moći), uklanjanje iz javnog života, prisiljavanje djece da vojnicima vežu vezice na čizmama, iživljavanje oružane milicije na nemoćnim građanima: jesu li samo to prakse koje vrijeđaju dostojanstvo ili njima možemo priključiti i svakodnevni pakao koji čine nezaposlenost, glad i društvene predrasude?

 

Društveni pokreti i društvena promjena

Nekoliko je primjera vrijedno promatranja kada istražujemo odnos između društvenih pokreta i političke promjene.

Prvi se tiče iskustva društvenih pokreta u 1970-ima i 1980-ima. Treba istaknuti da je sve ono što se postiglo od kraja 1980-ih do danas – napredak prema političkom i medijskom pluralizmu te ratifikacija skromnog broja međunarodnih sporazuma – teško izborena posljedica narodnih ustanaka koji su nastupili s društvenim zahtjevima. Jednopartijska vladavina u Alžiru urušila se nakon ustanka koji je 1988. povela nezaposlena mladež: ishođeni su vidljivi pomaci u polju političkog pluralizma i medijskih sloboda, kao i slobodni izbori. “Krušni ustanak”, koji je nastupio u marokanskim gradovima 1989. godine, pomogao je da se putem ustavnih amandmana veća izvršna vlast da parlamentu na štetu kraljeva, i rezultirao opozicijskom vladom. Tome je prethodio egipatski “Krušni ustanak” 1977. godine, podignut protiv Sadatovog režima, koji je označio početak višestranačke politike u zemlji, makar to bilo pod nadzorom i utjecajem jedne, vladajuće stranke. Ovaj uzorak ponovio se i rezultirao jordanskim ustancima u travnju 1990. godine.

Nije mi cilj procijeniti što je ostalo od ovih postignuća, već vidjeti same društvene pokrete, početne reakcije na prilagodbe struktura, na ponude za ustupke u područjima slobode i političkog pluralizma, ponude koje nikad nisu adresirale otvorene socijalne zahtjeve ustanika kao što su povećanje prilika za zapošljavanje, podizanje životnog standarda ili iniciranje razvoja provincija. Drugim riječima, vlasti su na socijalne zahtjeve reagirale nudeći političke koncesije koje nisu imale utjecaja na društvo, političke koncesije nisu imale društvene reperkusije.

Drugi primjer zrcalna je slika ove političke drame: ponuda društvenih koncesija. To je ono što su arapski režimi pokušali postići nakon izbijanja recentnog niza ustanaka. Koncesije koje su diktatorski, dinastički i feudalno-vojni režimi ponudili narodu nalikuju jedna na drugu: one uključuju izravnu financijsku pomoć građanima (posebno sirotinji), odluke da se povise plaće u državnim službama, projekte stanogradnje, kao i obećanja podizanja kvalitete obrazovanja i javnih usluga. Ovi ustupci nisu uspjeli skrenuti pažnju s pravog problema, a to je pitanje političke moći. Pokušaji da se problem riješi nisu demokratski.

Pojedinačne donacije samih vladara ili njihovih financijera bili su norma. Nekoliko drastičnih primjera bit će dovoljno da se shvati situacija.

Kao odgovor na val narodnih protesta u Maroku koji su potresli ustavnu monarhiju i tražili ozbiljno suočavanje s društvenim problemima, kralj je obznanio da će velike poslovne viškove iz 2010. usmjeriti u karitativne i razvojne projekte. Dana cifra – 2.5 milijarde dolara – predstavlja ono što kralj godišnje zaradi na kamatama od svojih financijskih i trgovačkih aktivnosti što nije ni blizu njegovoj ukupnoj zaradi. Kralj je pokušao oprati svoj novac, učiniti ga legitimnim prikazujući ga kao javnog, znajući da marokanski ustav zabranjuje vladinim dužnosnicima da se bave komercijalnom djelatnošću. Postavlja se pitanje: “Je li kralj iznad ustava?” što za sobom povlači pitanje ustavne monarhije. Uskoro ćemo se vratiti tom pitanju.

Drugi je primjer da se upotrebom političke moći na račun javnosti opere bogatstvo koje su stekli vladari i njihovi režimlije. Sirijski poduzetnik Rami Makhlouf – rođak predsjednika Bašara al-Asada – obznanio je da se “povlači iz biznisa” i da će svoj novac donirati dobrotvornim udrugama – učinio je to nakon što su ga prosvjednci uzeli na zub i spalili do temelja njegovu telekomunikacijsku kompaniju. Teško je reći što je on mislio pod “povlačenjem” iz komercijalnih aktivnosti. Ne trebamo ni spominjati da više-manje svi vođe i njihovi pobočnici lažu u većoj ili manjoj mjeri. Nismo puno čuli o praktičnim koracima glede tog izuzimanja. Ono što znamo jest da je Makhlouf imao monopol nad nekretninama, komunikacijama, građevinarstvom i naftnom industrijom u okviru sirijskog gospodarstva. Mediji su nam prenijeli samo njegovu namjeru da razdijeli dionice svoje telekomunikacijske kompanije sirotinji. Nisu prenijeli da su se Makhlouf i njegovi rođaci odrekli svog udjela samo u onim kompanijama koje su se uskoro trebale naći pod udarom sankcija Ujedinjenih naroda ili Europske unije.

Najprije treba istaknuti da se ove izjave i javna priopćenja potaknute ustancima i prijetnjom koju oni predstavljaju za galopirajuću korupciju, zloupotrebu moći i otimačinu javnog novca. Ta dobročinstva pokušavaju pogoditi tri mete jednim udarcem: oprati novac zarađen na prljav način, ne biti odgovoran pred sudom i zadobiti privid moralne legitimacije. Tim farsičnim manevrima lopov postaje dobrotvor, on donira novac sirotinji od koje je krao. Strategiju “nagodbe” slijedile su libijska i jemenska opozicija koje su pokušale nagovoriti vođu da odstupi u zamjenu za izuzimanje od sudskog progona zbog zločina i pljački koje je počinio. Zar doista ne postoji veza između ekonomskih i demokratskih principa? Ne moramo za odgovorom ići daleko. Zapravo, nimalo dalje od Tunisa i Egipta, gdje su revolucije uspostavile povijesni presedan pozivajući vladare na odgovornost zbog rasipanja javnog novca i zloupotrebe moći za stjecanje financijske dobiti. Oni su završili na sudu te je kazna koju su dobili uključivala vraćanje ukradenog ili nezakonito stečenog bogatstva u državnu riznicu.

Tunis i Egipat uspostavili su i druga dva presedana. Prvi presedan: pad Ben Alija i Mubaraka prvi je put u modernom razdoblju da su arapski vladari zbačeni s vlasti zbog volje javnosti, izražene na miran način (ako ne računamo ostavku libanonskog predsjednika Bašara al-Khourija 1952. zbog trajnog političkog štrajka). Drugi presedan: suđenje tim ljudima zbog zapovijedi da se puca na mirne prosvjednike, zbog krađe iz javnih sredstava i korupcije. U ovom pogledu posebno je indikativno to da je više od sto tisuća Egipćana izašlo na Trg Tahrir prosvjedovati protiv nagodbe s Hosnijem Mubarakom prema kojoj bi se sudski proces protiv njega i njegove obitelji obustavio kad bi on pristao vratiti ukradeni novac.

Vidimo tako institucionalizaciju nove politike u arapskom svijetu, novi odnos između društva i političkih autoriteta. Pričati o ustavnoj monarhiji u Maroku beznačajno je bez transparentnosti i potpunog odvajanja javnih sredstava od bogatstva i imutka kraljevske obitelji. Ne možemo pričati o odgovornosti vladara ako likovi poput Ramija Makhloufa izbjegnu pravedni sudski proces, ako izostane trud da se utvrdi koliko je njihove zarade ilegalno stečeno, kao i mjera u kojoj su profitirali od političke podobnosti i, konačno, ako ih se ne prisili da taj novac vrate u državnu blagajnu.

 

Nema slobode bez jednakosti

Ne mislim na ekonomsku ili društvenu jednakost, niti na društvenu pravednost, iako političko-demokratska borba uključuje mnoge društveno-ekonomske faktore. Ovdje mislim na političku i pravnu jednakost koja je, zajedno sa slobodom, preduvjet izgradnje demokratskog političkog sustava. Ponovno oblikovanje političkog života i postizanje nove ravnoteže između vladara i građana – drugim riječima, glavni cilj svih revolucija – zahtijeva sljedeće korake:

1) Ponovno instituiranje političkog konsenzusa putem ugovora među građanima koji bi bio utjelovljen u novom ustavu. On bi građanima osigurao slobode, prava, političku i legalnu jednakost bez diskriminacije na temelju roda, etniciteta, religije, dobi ili društvenog statusa.

2) Utvrđivanje da princip zakonodavnog autoriteta, koji je izabran od strane naroda i očituje njegovu volju (“narod želi…”), vlada nad drugim tijelima države. U praktičnom smislu to znači odvajanje izvršnih tijela od sudskih tijela i jamčenje da će sudska tijela istraživati i pozivati izvršna na odgovornost (npr. ministre kao pojedince ili kabinete), kao i to da će moći izricati presude i kazne. Važno je zapamtiti da odvajanje triju grana vlasti – s nezavisnošću sudske kao prioritetom – ne znači to da ih se postavi na istu razinu.

Nije slučajno to da su ove dvije točke sabijene u jezgru programa koju su iznijela revolucionarna koordinacijska tijela aktivna u brojnim ustancima u arapskom svijetu. Nije neočekivano ni to da protiv ovih principa nastupaju i politike stranih sila i sile konzervativizma i islamizma. Dva primjera bit će dovoljna:

1) Šerijatsko pravo nadvladava demokratsku, republikansku vlast odbacujući svaki pokušaj – konstitucionalni ili institucionalni – da se uspostavi politička i legalna jednakost među građanima. Asam al-Arian, vođa Muslimanskog bratstva u Egiptu, najbolje je izrazio taj pristup kad je branio egipatski ustav, dokument protiv kojeg su ustali revolucionarna mladež i nacionalističke, sekularne i ljevičarske grupe. Al-Arian je rekao da su pojedinačna prava “naše kršćanske braća” zagarantirana pod šerijatom: “Pravo da se vjeruje i štuje zagarantirano je šerijatom, izvorom čitavog zakonodavstva.” Premda je šerijat izvor svih zakona, on ne tretira muslimane i ne-muslimane podjednako. Pravo da se vjeruje i štuje zagarantirano je šerijatom pod dhimmi sistemom, a ne unutar okvira pune jednakosti građana svih vjera, a kakvo je stanje s Egiptu takvo je i u nacionalnim, etničkim, sektaškim i religijskim većinama diljem arapskog svijeta. Izbor se svodi na ovo: ili politička i legalna jednakost za sve građane ili daljnja potpora razdjeljujućim društvenim tendencijama i neizbježnom prizivanju strane intervencije.

2) Drugi primjer suprotstavljanja davanju prioriteta legislaturi utjelovljen je u ustavnim amandmanima koje je ratificirao marokanski kralj na svom putu prema ustavnoj monarhiji. Prema amandmanima, širenje ovlasti parlamenata značilo bi pošteniju reprezentaciju opozicije u domovima, pravo većine da formira vladu i, nadalje, povećanje premijerskih ovlasti kojima bi on dobio pravo da otpušta ili sankcionira ministre bez kraljeva “pristanka”. Međutim, kralj je zadržao pravo da otpušta ministre nakon “konzultacija” s premijerom. Amandmani su očuvali monarhovu kontrolu nad izvršnom granom vlasti – on predsjeda sastancima svih kabineta – kao i njegov religijski autoritet. Kralj je emir vjernika i poglavnik vrhovnog vijeća uleme – to je vrlo moćna pozicija u državi u kojoj je islam službena religija. Ustav također utvrđuje kraljevu vojnu moć: on je vrhovni zapovjednik oružanih snaga i na čelu je vijeća sigurnosti. Ali, ni to nije sve. Kralj je također na čelu vrhovnog suda, tako da zapravo on izručuje suce izvršnoj vlasti. Mladi revolucionari iz Pokreta 20. veljače suprotstavili su se ovim amandmanima proglašavajući ih nezadovoljavajućima, posebice u pogledu kraljevog zadržavanja izvršne moći. Inzistirali su na tome da monarhija ne bude samo ustavni, nego i parlamentarni sistem koji bi bio utemeljen na razdvajanju grana vlasti. Neovisno o tome što bilo tko misli, ovi amandmani još su uvijek najveći ustupci koje je neki arapski vladar napravio odgovarajući na ustanke. Oni su izglasani velikom većinom na nedavnom ustavnom referendumu. Nema nam druge nego poštovati volju naroda, ali to trebamo učiniti s oprezom.

Ovi principi trenutno su tema tekuće borbe među dvama ideološkim trendovima: s jedne je strane autoritarni politički pluralizam koji naglasak stavlja na sigurnosna pitanja, interese imperija (opskrbu naftom, Izrael), i oblikuje politički okvir za ekonomski neoliberalizam; s druge je strane građanski demokratski pokret u čijem su temelju građanstvo i čežnja za slobodom i jednakošću. U prvom se slučaju radi o savezu reakcionarnih snaga i stranih sila, a u drugom o ambicijama i aspiracijama radničke klase prema suverenitetu naroda i nacionalnoj nezavisnosti.

 

Američka politika i demokratska transformacija: interesi protiv ideologije

Važnost ovih dvaju temelja vibrantne demokracije postaje jasnija ako pobliže pogledamo pokušaje stranih sila da obuzdaju ustanke, upotrebljavajući pritom domaće konzervativne snage.

Sjedinjene Američke Države više od svega boje se uspostave demokratskih režima u ovom području. Američka strategija daje prednost imperijalnoj sigurnosti, što u praksi znači sigurnost američkih vojnih baza i dvaju temelja imperijalne dominacije u ovom području: nafte i Izraela. Moramo pogledati kako su Sjedinjene Države reagirale na ustanke koji su se ticali nafte i židovske države, uzimajući pritom u obzir kako relativna snaga lokalnih opozicijskih pokreta utječe na američko ponašanje. Ovdje su bitni praktični odgovori na situaciju, a ne diskurs demokracije, makar takav diskurs može razotkriti teoretska ograničenja američke politike u dvama ključnim područjima: osiguravanju političke i legalne jednakosti i opunomoćivanju zakonodavne grane vlasti.

Američka politika “demokratske tranzicije” na Bliskom istoku vuče korijene iz predsjedničkog mandata Georgea W. Busha kao jedna u nizu reakcija na uništenje Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku. Ona počiva na dva neokonzervativna uvjerenja. Prvo kaže da demokracije nikad ne idu u rat, što znači da je arapska demokracija način da se postigne trajni arapsko-izraelski mir. Drugo se tiče uspostave demokratskih režima kao najučinkovitije zapreke širenju terorizma. Odmah treba primijetiti kako se nijedno od ova dva načela ne primjenjuje na Saudijsku Arabiju, premda je većina optuženih za sudjelovanje u njujorškoj terorističkoj operaciji, uključujući Osamu Bin Ladena, rezultat ekstremističkog saudijskog islama.

Nadalje, plan da se “isuše vrela terorizma” ne isključuje u osnovi vojno rješavanje problema. Irak je bio okupiran, a njegova ekonomija, civilno društvo – zapravo, sama država – uništeni, i to ne u ime demokracije, nego dviju laži: laži da Sadam posjeduje nuklearno oružje i da je povezan s Al-Kaidom. Demokracija nije ušla u Irak na tenkovima koalicije koju je predvodila Amerika, bez obzira na to što naši liberali tvrde. Zapravo je ajatolah al-Sistani inzistirao na parlamentarnim izborima, koji su poslužili kao demokratski pokrov okupacije, jer je mislio da će oni dovesti šijitsku većinu na vlast. Čelnik privremene uprave, Paul Bremer, reagirao je na to imenujući neku vrstu afganske velike skupštine, koju su činili ugledni civili, vođe političkih stranaka odanih režimu te plemenski i religijski vođe, kao alternativu izabranom zakonodavnom tijelu. Sustav vladanja koji je time rezultirao – etničko-sektaška federacija namjesto političke i pravne jednakosti građana s premijerom kao nositeljem široke izvršne vlasti – bila je praktična posljedica neokonzervativnog projekta, plod želje da se izgradi novi Irak koji bi bio svjetionik demokracije u regiji.

Inače su američki zahtjevi tijekom tog kratkog “demokratizirajućeg razdoblja” strane politike bili zapanjujuće konzistentni. Amerikanci su tražili politički, medijski i stranački pluralizam u zemljama kojima je vladala jedna stranka s karizmatskim vođom, kao što su Egipat, Sirija, Jemen i Libija, te su urgirale da se sve političke zatvorenike, koji su pritvoreni, izvede pred sud (bio je to zahtjev koji nije uzimao u obzir broj pritvorenika niti težinu kazne s kojom bi se oni suočili). U kontekstu ove kampanje pojavile su se glasine o američkom pritisku na Hosnija Mubaraka da održi prave predsjedničke izbore 2005. godine. Mubarak je javno iskazao spremnost da to učini, ali je ozbiljno ograničio potencijalne protukandidate, a potom zatočio svog jedinog pravog konkurenta, Aymana Noura, vođu stranke Ghad. Kako su Amerikanci reagirali na to? Bush je poslao svoju ženu u Kairo da blagoslovi izbore!

Jemenski predsjednik Abdula Saleh očito je primio istu poruku kao njegov egipatski kolega te je objavio da neće na poziciji provesti još jedan mandat. No, njegove namjere ipak nisu bile tako čiste. Prvo je počeo pripremati svog sina Ahmeda za preuzimanje vlasti, a onda je – nakon što je shvatio da Amerikanci, unatoč retorici, uopće nisu zainteresirani za demokratsku tranziciju – pogazio svoje obećanje o silasku s vlasti pravdajući to “zahtijevanjima naroda”.

U Saudijskoj Arabiji, najvećem izvozniku nafte i terorista, jedina zamjetljiva posljedica politike “demokratske tranzicije” bila je kraljevski dekret kojim je naređeno održavanje pokrajinskih izbora. Pravo da se natječu za položaj bilo je ograničeno na muškarce, naravno, a pobjednici su zasjeli u bezuba pokrajinska vijeća čiji mandat nije produžen nakon što je istekao. Obećanje da će se održati novi pokrajinski izbori ostalo je upravo to: obećanje.

Što je bilo sa Sirijom? Je li postojao nekakav plan da se reformira sirijski režim ili moramo zaključiti kako nikad nije postojalo ništa više od smjernice da se “promijeni ponašanje” (da upotrijebimo izraz Condoleezze Rice)? Razlika između plana i smjernice je značajna. Teško je zamisliti da je “demokratska tranzicija” bila među onih trideset zahtjeva koje je Colin Powell postavio pred al-Asada: puno je vjerojatnije da su se oni ticali regionalnih pitanja.

No, najbolje od svega je da su upravo jedni demokratski izbori okončali američku kampanju demokratizacije! Ta politika trajala je do početka 2007. godine, dakle tri godine nakon što je Muslimansko bratstvo osvojilo veliki broj glasova i osiguralo mjesta u parlamentu; nakon što je Hamas trijumfirao na slobodnim i otvorenim izborima u Palestini, izborima koje su nadgledali strani promatrači. Suprotno teoriji neokonzervativaca, činilo se da bi arapska demokracija naposljetku mogla izraziti istinski nacionalistički sentiment arapskog naroda koji bi bio prijetnja sigurnosti Izraela.

Toliko o demokratskoj tranziciji: projektu američke diplomacije i vojnog intervencionizma. Neki su se nadali da će on proširiti demokraciju diljem arapskog svijeta, dok su ga drugi odbacivali kao američko-izraelsku urotu u cilju stvaranja “novog Bliskog istoka”. Nisam siguran, čekam da se rasvijetli prava priroda tog projekta i pokaže nam što je zaista novo u tom novom, našem, američkom Bliskom istoku.

 

Dvije formulacije demokratskog projekta

Američka politika tijekom razdoblja ustanaka nije bila naročito uvjerljiva. Njezini pokušaji da se iskupi za ranije promašaje i pomiri demokratski diskurs s američkim nacionalnim interesima ne mogu prikriti činjenicu da, jednom kad dođe do njihovog sukoba, američki nacionalni interesi uvijek izađu kao pobjednici.

U svom govoru o Bliskom istoku nakon pada Ben Alija i Mubaraka, predsjednik Obama potvrdio je da su Sjedinjene Države stalno pritiskale Mubaraka da postavi potpredsjednika. Mubarak je udovoljio pritiscima u zadnjem trenutku, ali to nije spasilo ni njega ni njegovog novog zamjenika: zajedno su pali. Bilo kako bilo, teško je vidjeti vezu između imenovanja potpredsjednika i demokratske tranzicije, osim ako ta fraza ne pretpostavlja ništa više od imitiranja američkog predsjedničkog sistema ili pak, putem utvrđivanja protokola prema kojem zamjenik može preuzeti kormilo, površnu predanost principu rotacije moći jer se pušta da jedan vrhovni voda naslijedi drugoga.

Istovremeno, čini se da se američki stavovi u pogledu nacionalne sigurnosti ne mijenjaju. Ovdje, na mjestu na kojem se proizvodi nafta i na kojem su smještene vojne baze, prvenstvo još uvijek imaju dinastički, feudalni i diktatorski režimi poput Saudijske Arabije i ostatka zaljevskih država. Ovdje se silom obračunava sa svim narodnim pokretima kao u slučaju saudijsko-zaljevske vojne intervencije u Bahreinu ili NATO-ove kampanje u Libiji. Amerika je samo u Jemenu, zemlji koja ne proizvodi naftu, ali je okružena susjedima koji to čine, podržala zaljevsku inicijativu koja je dovela do ostavke predsjednika Saleha. Tu je američka diplomacija djelovala kao posrednik između opozicijskog saveza i režima pri čemu je američki ambasador u prijestolnici Sanaa formulirao službene zahtjeve opozicije kojima se tražio prijenos moći na potpredsjednika. Američka uloga išla je na štetu radikalnijih zahtjeva revolucionara s terena koji bi voljeli uspostavu prijelaznih vijeća s predstavnicima novih, mladih opozicijskih snaga.

Kad je sigurnost Izraela postala upitna, pokušalo se nadoknaditi gubitak Mubaraka putem oslanjanja na egipatsku vojsku (koja je obilato financirana od strane Amerike) i putem otvaranja komunikacijskih kanala s Muslimanskim bratstvom. Hillary Clinton ne taji da razgovori Amerike s Bratstvom traju već pet-šest godina. Sve je više usporedbi s “turskim modelom”. To ne treba nikoga iznenaditi dok god se Amerikanci udvaraju Bratstvu: ne čine oni to samo zbog “umjerenosti” Bratstva, nego i zbog njegove permisivnosti u pogledu neoliberalnog ekonomskog svjetonazora i političkog i društvenog konzervativizma. Samir Amin, s druge strane, smatra da Amerikanci smjeraju prema pakistanskom modelu gdje moć drži islamistički vojni kompleks s isturenom civilnom vladom koju kontrolira jedna ili druga islamistička stranka.

Ništa sigurnija nije procjena stanja u Siriji. Tamo nema jasne alternative režimu kad je u pitanju osiguravanje sjeverne granice okupirane Palestine i kontroliranje Hezbollaha u Libanonu. U početku su Amerikanci podržavali turska nastojanja Turske da riješi sirijsku krizu nadajući se da će se odnosi između režima i islamista normalizirati. Otkad je ta inicijativa propala, i uslijed oštrih turskih kritika nasilnog sirijskog režima, izravnu američku intervenciju sve se jače zaziva. Moguće je da su sami Sirijci to ohrabrili u nadi da će odvući pozornost od pomirenja s islamistima i ulaženja u “dijalog” s nekim liberalima. U pozadini tog procesa je izvješće posebnog suda o ubojstvu Rafiqa al-Haririja kojim se optužilo četiri istaknuta člana Hezbollaha, uz glasine da će se na optuženičkoj klupi naći i visoki dužnosnici bliski predsjedniku al-Assadu. Javni bijes u Siriji bio je sve jači i jači. Odgovor na to bio je sve snažnija represivna taktika režima, sve dok u srpnju 2011. deseci tisuća ljudi nisu zauzeli ulicu u Irhal (Izlazite!) petak. Neovisno o razlozima, američki diplomatski kanali ostaju otvoreni za bilo kakav oblik rješenja u postojećim ustavnim okvirima, što znači da će vojno-sigurnosni kompleks u srži režima i apsolutna predsjednička moć ostati netaknute.

Ovaj inicijalni pokušaj da se opiše američka interakcija s bliskoistočnim režimima pokazuje nam da supersila nije promijenila svoju politiku koja tim režimima jamči kontinuitet dok istodobno njihovu međunarodnu legitimaciju uvjetuje kalibriranim ustupcima svojim zahtjevima, na štetu istinskih potreba ljudi. Ta politika počiva na četiri principa:

1.) Dobivanje jamstava od novih vlada (Egipat, Tunis) da će se nastaviti s neoliberalnom agendom i sa suzbijanjem ili prevencijom štrajkova te sindikalnog aktivizma radi održavanja društvene sigurnosti i stabilnosti.

2.) Utvrđivanje pozicije vojske i sigurnosnih službi kao osnove za političku moć, posebno u slučajevima povezanima s izraelskom sigurnošću.

3.) Jačanje izvršne vlasti na štetu sudske, ponekad donošenjem amandmana i proširivanjem izvršnih ovlasti vladara.

4.) Uvođenje medijskog i političkog pluralizma kao alternative istinskoj političkoj i pravnoj jednakosti ili rješavanje problema manjina dopuštajući federalizam umjesto demokracije.

 

Ovaj je tekst pokušao ustvrditi da ideja združene slobode i jednakosti pruža osnovu za održivi demokratski projekt. Bilo je nužno razlikovati dvije njegove divergentne formulacije. Prva, pod stijegom slobode, zasnovana je na političkom i medijskom pluralizmu, no ona ne utječe radikalno na same režime, odnosno na bitno ne-civilnu narav njihovih ustava, niti na dominaciju izvršne vlasti, utjelovljene u liku vladara, nad zakonodavnom vlašću koja zastupa volju naroda.

Da bi se to provelo do kraja, bilo je nužno ispitati jedno od formativnih razdoblja američke strategije na Bliskom istoku: razdoblje koje je uslijedilo nakon 11. rujna, razdoblje koje je, pod dominacijom neokonzervativaca u Bushevoj administraciji, sažeto u dvije maksime: “rat protiv terora” i “demokratska tranzicija”. To nas je dovelo do usporedbe američke politike prema trenutnim demokratskim ustancima i ponovne procjene dualnosti u jezgri američke vanjske politike, rascjepu između pragmatičnih interesa za proizvodnjom nafte i sigurnosti Izraela te demokratskog diskursa koji konstituira ideologiju američkog društva. Kad se interesi i ideologija nađu u sukobu, čini se da interesi uvijek odnesu pobjedu.

 

Preveo s engleskog: Ante Jerić

o autoru: 

Fawwaz Traboulsi je gostujući profesor političkih znanosti i povijesti na American University of Beirut. Bio je gostujući profesor na različitim američkim sveučilištima (New York, Michigan, Columbia) te na sveučilištu u Beču. Suradnik je na St. Antony’s College u Oxfordu te na Wissenschaftskolleg u Berlinu. Objavio je dvadeset knjiga kao i brojna predavanja i članke na temu povijesti, politike, oslobodilačkih i društvenih pokreta, političke povijesti, memoara, folklora i umjetnosti u arapskom svijetu. Poznat je i kao prevoditelj Edwarda Saida i Antonia Gramscija na arapski. Neke od njegovih recentnijih knjiga su A History of Modern Lebanon (2007, 2012) Al-Dimuqratiyah hawra (Demokracija je revolucija, 2011), Hareer wa Hadeed (O svili i željezu, od Planine Libanon do Sueskog kanala, 2013), Al-Tabaqat al-Ijtima’iyyah wa-l-Sulta al-Siyassiyyha fi Luban (Društvene klase i politička moć u Libanonu, 2106), Damm al-Akhawayn. Al-`Unf Fil Hurub al_Ahliyah (O nasilju u građanskim ratovima, 2017). Dugogodišnji novinar, Traboulsi je i urednik kulturnog časopisa Bidayat osnovanog u proljeće 2012.