Dosjei

Revija malih književnosti: Magreb

 

Suvremena književnost Magreba: Dijaspora, hibridnost i političko

 
Car vivants, nous le sommes, et nous aimons la vie au-delà du supportable (“Jer živi jesmo i volimo život onkraj podnošljivog”), piše marokanski frankofoni pjesnik Abdellatif Laabi 2011. godine, nekoliko mjeseci nakon ustanaka u arapskom svijetu. Laabijevo zazivanje sidri ovogodišnji izbor književnosti Magreba u suvremeni arapski svijet u pokretu.

Dok podupire život, ono istovremeno gleda u prošlost i u budućnost. U prošlost jer promišlja stoljeće opresije i otimanja, u budućnost jer ponovno proglašava da budućnost pravde i slobode u arapskom svijetu nije samo zamisliva nego je skoro tu. Ono također još jednom dovodi u pitanje uvjerenje da se arapska književnost može pisati samo na arapskom jeziku te da je dom jedino legitimno mjesto za pisanje. Laabijev jezik, svijest o vremenu i senzibilitet dijaspore prožimaju i kompliciraju naše razumijevanje književnosti Magreba, kao što to čine i drugi književnici u ovom izboru.

Odabrati samo dvanaest književnika iz Magreba, ogromnog područja Sjeverne Afrike koje obuhvaća Maroko, Tunis, Alžir i Libiju, nezahvalan je zadatak. Lingvistička i generacijska raznolikost između scena, brojni frankofoni i anglofoni glasovi, kao i oni iz dijaspore unutar svake od njih, čine sastavljanje homogenog popisa gotovo nemogućim. Svako odabrano ime daje jedinstven pogled na raznolikost književnosti tog dijela svijeta.

Odabir kanonskih pisaca i onih koji to tek postaju ukazuje na bogat raspon književnih glasova koji čine sjevernoafričku književnu scenu. Napravili smo sve kako bi bili zastupljeni književnici iz različitih povijesnih i književnih generacija. Uz kanonske pisce poput Laabija, Mohammeda Berrade, Habiba Selmija i Ibrahima Al Konija, nalaze se književnice i književnici poput Laile Lalami, Kamala Riahija, Kholud Elfallah, Lamis Saidi i Abderazzaka Boukebe, čije proza i poezija artikuliraju različite suvremene senzibilitete koji presijecaju žanrovske, tradicijske i nacionalne granice.

Jezik odabranih tekstova otvara pitanja o književnicima u dijaspori i njihovim odnosima s kolonijalnim jezikom. Književne scene Magreba jedinstvene su u svom dubokom odnosu prema francuskom, a odnedavno i prema engleskom – jezicima kojima naglaske daju književnici koji žive u liminalnim područjima između Sjeverne Afrike i Europe, u arapskim i kolonijalnim jezicima kao i izvan njih. Ako je Laabi glavni frankofoni pisac, mlađe književnice poput pjesnikinje Samire Negrouche i prozaistice Laile Lalami pišu na francuskom i engleskom, priznajući političke implikacije usvajanja kolonijalnog jezika, ali ipak utvrđujući nove vizije koje takvo usvajanje omogućuje.

Književnost iz Magreba donijela nam je ne samo različite književne glasove u raznolikim jezičnim artikulacijama već nas je i podsjetila da su književni žanrovi i dalje rizičan način klasificiranja autora i odabira tekstova. Ključni marokanski esejist, kritičar i romanopisac Mohammed Berrada iz svog bogatog opusa nudi nam pripovijest, Alžirka Samira Negrouche, čiji rad obuhvaća poeziju i prozu, odabire zbirku poezije, alžirski pjesnik Abderazzak Boukeba želi se predstaviti zbirkom kratkih priča. Lakoća kojom se pisci iz Magreba kreću unutar žanrova i između njih svjedoči kako suvremena književnost dovodi u pitanje postojeće pristupe usmjerene na žanrove i forme.

Političko rezonira u ovim tekstovima, ali preuzima različite oblike i itinerare. Od studije genealogije političkog nasilja u Alžiru Bachira Meftija, preko pregleda geneze i zagrobnog života ljevice u Tunisu Chokrija Mabkhouta, sve do suptilnih insinuacija nasilja u prozi Ibrahima Al Konija i Boukebe – političko nasilje dominantan je motiv. On funkcionira kao prvi grijeh koji prožima sadašnjost, ali i kao katalizator koji nas izaziva da zamislimo budućnost.

Književnici koje ćete upoznati razigrani su, dijasporski, kanonski ili će to tek postati. Zajedno i pojedinačno predlažu nam nove načine čitanja književnosti Magreba danas. Oni iznova potvrđuju da arapska književnost nastavlja isticati razliku i raznolikost te beskrajnu odlučnost da govori o emancipaciji i priziva uzvišenost.

 Zeina G. Halabi

 

Krug Arapa nestalih… i nađenih

I

Ovdje Glas slobodnih Arapa. Glas onih koji i koje su odlučili razbiti zakon tišine, boriti se s laži, ponovno dati glas bezglasnima, natjerati da se posluša krik mučenih, odbaciti lance podčinjenosti, prokazati velike i male kukavičluke, ogoliti mehanizme korupcije i grabeža, podići veo nad materijalnom i moralnom bijedom, ukratko, ustati protiv kobi i otvoriti vrata nadi.

Emitiramo odnekuda. S mjesta nepojmljivog za kratku maštu tirana. Prvobitne pustinje gdje je začeta pobunjenička riječ, gdje je niknulo stablo sjećanja, uronilo svoje korijenje u zemlju žednu pravde, raširilo svoje lišće kako bi prihvatilo raspredanja tragaoca za istinom usana ispucanih od zagonetki.

Ovdje Glas slobodnih Arapa. Muškaraca i žena koji odbijaju majmunoliku uniformu, pozor, osvetničku himnu, buku čizama, bodljikavu žicu domovine, glupost konsenzusa, napast ponosa, zatvor jedinoga jezika, jedine vjere, zamorni folklor razlikovnih obilježja: kapa, šal, brade, medaljoni, krunice, amuleti i sve trice i kučine što su vjekovima služile zavaravanju nedužnih naroda. Toliko koprena predviđenih za nas još od kolijevke, koje razdiremo i bacamo u gnusno lice moloha koji su nas htjeli žive zakopati.

Jer živi jesmo i volimo život onkraj podnošljivog.

Mi koji žudimo, čeznemo, spaljeni iznutra, ludo zaljubljeni, mi slijedimo život u stopu, u miris, čak i u glasinu. Prosimo na njegovim vratima ne gubeći ni trunke svoga dostojanstva. Ah, kakva gozba, mrvice koje nam se udostoji baciti!

Ovdje Glas slobodnih Arapa. Sijamske braće i sestara svih slobodnih ljudskih bića. Poput njih, kandidata za iskorjenjivanje i egzile.

Prvo unutrašnjost, kad nam se ogadi zavijati s vukovima, pljeskati s plaćenicima, povijati kičmu sa sluganima. Kad identitet staje na mjestu rođenja, imenu, vjerovanju. Kad razlika isključuje i stigmatizira. Kad krajnja margina postane jedino mjesto gdje se može živjeti i osudi vas na slijepi vrtuljak nesreće.

Zatim ono vani. O, minirani putovi egzila! I na kraju egzodusa, obećana zemlja koja odmah izmiče pod vašim nogama. Pukotina koja se otvara. Nikada nećete doista biti tu, ni doista tamo. Ali, malo pomalo, naučite živjeti s tim. Teško učenje iznova. Živite u plutajućem zaklonu privremenog. I prije svega otkrivate da niste sami. Od sada ste dio mutantskog naroda, bratskog plemena izuzetog od cijene krvi, koje se smije granicama, zaljubljeno je u pitanja, proganjano od beskonačnog, ne onog geografskog horizonata, nego ljudskog beskonačnog punog puti i duha, što se može proučavati samo unutrašnjim okom.

Ovdje Glas slobodnih Arapa. Obraćamo vam se odnekuda, i dani su nam odbrojani. Jer, ne oklijevajmo reći, mi smo dio vrste u izumiranju. Zrak se oko nas razrjeđuje koliko je sveprisutno zagađenje, za nas najgore ono jezično. Kolike se u mazut uvaljane ptice muče pomaknuti svoja krila u našim grlima. Kolike ruže opkoljene smećem više ne žele pustiti svoj miris. Kolike se riječi, plemenite i iskrene, vuče po blatu, prostituira i prodaje na aukciji putem reklamnih panoa.

Bunimo se protiv te programirane afazije koja, krajnje predvidljivo, želi promijeniti svijesti kako bi izbjegla smrt.

Tako se naša poruka, ako neke poruke mora biti, svodi na jednu jedinu riječ: otpor! Da, opasnosti rastu, pa tako i u “kući duše”.

Apeliramo na pokretanje ljudskoga u čovjeku. Naime na ponovno osvajanje, u zamračenoj jezgri ljudskog identiteta, tog svijetloga dijela koji su nam se mnogi glasnici trsili otkriti i za koji se najmudrijim nam prethodnicima znalo dogoditi da ga dobro iskoriste, podižući tako rijetke Andaluzije koje u naše doba privlače još samo kiklope brze na okidaču, divlje potrošače prolaznosti i ničega.

Ovdje Glas slobodnih Arapa. Iz etičkih razloga radije emitiramo noću nego danju. Želimo poštovati svoju zakletvu stražara ljudske sudbine. Sačuvati zbog toga svoje sposobnosti budnima, njegovati nesanicu, održavati sveti oganj, pašnjake snova, dar za viziju, bez prestanka oštriti oštricu riječi kako bi u dogovoreni sat primila svoje nadahnute valove, svoje ratne bubnjeve nepodčinjenosti, svoje violine i flaute od kojih se ukrućuju bradavice, svoje lutnje koje naznačuju luđačko lupanje kukuljica na rubu životnog elana.

Svake noći emitirat ćemo do zore. Za razliku od zvučnika bučne propagande, prekidat ćemo naše programe poljima tišine. Jer jedina je istinita riječ ona oplođena sporazumnom tišinom. Prostor i vrijeme za poniranje u sebe, proučavanje, sumnju, malena svjetla i prosvjetljenja, blistavi dah milosti.

Tako dakle. Ruka zore uskoro će obrisati ploču nadahnutu noću. Ovo je čas da se Šeherezadini potomci povuku na vršcima prstiju. I sutra će valjati početi iznova. Jer će dvosjekli mač opet visjeti nad našim glavama. Dokad?

II

Deset smo godina propovijedali u pustinji. Znali smo da je naša riječ nečujna onima koji su nas optuživali, okrivljavali, kolektivno osuđivali na izopćenje iz čovječanstva. Ali radili smo to prije svega za sebe same, tek toliko da čujemo zvuk svojih glasova i uvjerimo se da smo još živi, čak i ako je smrt postala naš kruh svagdašnji.

Povijest nas je otpustila i dala nam naslutiti da će se odsada snalaziti bez nas. Dugo smo ostali preneraženi pred njenim zalupljenim vratima. I kad smo došli k sebi i kad smo se pogledali, otkrili smo da su nam od lica ostale tek šuplje očne duplje. Zmije sumnje ovile su se oko naših prsa, ondje zabile svoje očnjake i širile otrov po našim venama. Pripremili smo se na strašne patnje, a onda smo otkrili da otrov na nas ima sasvim drukčiji učinak: amneziju. Od toga kao da smo odahnuli. Znali smo da je teret naše prošlosti spao s naših ramena i vuče se uz naše noge. Gotovo je s tim jarmom koji nam je u mračnim danima služio kao kolut za spašavanje. Odneseno je blago jednog doba kad smo se smatrali pupkom svijeta! I tako smo se počeli prezirati. Khara, mierda, devina balega, sve krasote s kojima nas se šopalo kako bismo ih ispljunuli nazad u lice nasljednog neprijatelja, prolaznog tlačitelja, ili jednostavno nekog neopreznog, besramnog tko bi se usudio izraziti sumnju, kritiku.

Iz Povijesti iz koje smo isključeni počeli smo, kako bismo si još više naudili, prežvakavati najdramatičnije epizode, one u kojima su grešni gradovi i ljudi izjedeni ohološću neizbježno sahnuli, bivali prekriženi s karte po dekretu prirode ili bogova. I otkriće njihove brojnosti pružilo nam je čudnu utjehu: spoznali smo da smo dio tih pokojnih, iščezlih civilizacija, i da će se možda netko u dalekoj budućnosti zanimati za nas kao što se danas luduje za dinosaurima i kao što se jučer ludovalo za mitskim kontinentom Atlantide.

U međuvremenu, po svetoj formuli, siromasi među nama bili su sve siromašniji, a bogataši sve bogatiji. Nad tim su brižljivo bdjeli naši moćnici. Nisu u potpunosti prošlost pretvorili u prazan list. Među ono malo što su sačuvali opstala je i ova slavna izreka: “Da bi se spasila zdrava trećina Ume, ne treba se libiti istrijebiti dvije nezdrave trećine.” Za njih bili smo tek stada bez duše i mozga. Stoka za nošenje ili vuču, žrtvene ovce, morali smo robijati cijeli život ne podižući ni glavu da bismo progutali svoju bijednu koricu kruha, dok čekamo da nas odvedu u klaonicu. Vladavina terora, da, ali još gore, stroj za mljevenje svijesti, za pražnjenje bića od svoje čovječnosti. Dekret običnih smrtnika trebalo je shvatiti kao plan Providnosti. Pobuniti se značilo je osuditi se na najokrutniji pakao, onaj ovozemaljski.

Pakao! Suprotno nadarenim pjesnicima koji su ga samo zamišljali, mi smo ga upoznali iznutra. Prehodali smo ne njegovih devet nego na desetke krugova. Ondje tijela nisu pougljenjena, mučena vatrom, nego hladnoćom koja još više žeže, nezamislivom u našim predjelima. Pet puta dnevno, na poziv mujezina, krvnici su dolazili primjenjivati ritualna kažnjavanja. Prostran bijaše naš pakao, toliko da više nismo znali postoji li s onu stranu, izvan njega, neki svijet!

Međutim, taj je svijet postojao. Nemoćan, ravnodušan, suučesnički, ovisi. Neobično loše obaviješten. Osvetnički. Neki su mislili da je ono što nam se događa u viđenom redu stvari naš fatalizam, paseizam, atavizmi, nakazna grba naše netolerancije koju smo bili sposobni vidjeti samo na tuđim leđima. Čovjek bi pomislio da su naši tirani pristupačniji, oni za koje se prilikom sočnih afera prostiralo crvene tepihe, kojima se čestitalo na njihovoj učinkovitosti da spriječe kaos, da se bore s ekstremima, da čvrstom palicom vladaju stadom za njegovo dobro i spas.

Iz tog oceana zlostavljanja i laži rodila se mržnja. Mržnja prema sebi, toliko ponižavajuća da je na koncu stvorila mržnju prema drugome. Samoozljeđivanje je bilo poput naukovanja okrutnosti bez granica s kojom se trebalo obrušiti na podlaca, onog koji nas je otpustio iz Povijesti pa se pretvorio u suučesnika tirana koji su nas osudili na ovozemaljski pakao.

Proročanstvo pravednih, plemenitih među nama upravo se ispunjavalo. Svijet je mijenjao temelje! Ali ne u skladu s lijepim nadama koje su u nama pobudili. Svijet se kolebao zbog nekontroliranog udara svojih najtrulijih temelja koji sežu u doba horde i otmice, prije zakona oko za oko, zub za zub. Bio je to prelazak tmine, u pustinji potopljenoj krvlju. Unutarnji rat proglašen ondje odakle je čast prognana, gdje je život ljudskog bića vrijedio manje od ljuske luka, gdje se bez razlike umjesto ovaca žrtvovalo djecu, žene, pjesnike. Gdje se obaralo ptice krive za pjev, odrubljivalo glave ružama krivima za ljepotu, dinamitom raznosilo kamenje krivo za tajnovitost.

Vječnost u tmini.

A ipak

III

Ovdje glas slobodnih Arapa.

Kako smo preživjeli? Ne znamo o tome previše. Jesmo li, ako je vjerovati starom proročanstvu, uskrsnuti izašli iz raka, zajedničkih grobnica, podigli se s dna oceana, poprimajući ljudski oblik da se pojavimo na Danu obračuna? Spavači iz špilje probuđeni iz svog sekularnog sna naglim prekidom zveckanja oružjem? Duhovi znatiželjni vidjeti je li naš nestanak utjecao na tijek svijeta, je li voćnjak života mogao napredovati bez nas, nije li planet iz plavoga postao crveni, je li još moguće udisati zrak i pomalja li se još sunce svakoga jutra?

Tijekom našeg lutanja, izgubili smo pojam o vremenu, prostoru, bilo kakvom obzoru. Nismo bili, prema lijepom izrazu jednog od naših pjesnika, “ni živi ni mrtvi”. Znalo nam se čak dogoditi da si postavimo to strašno pitanje drugog pjesnika: “Ima li života prije smrti?” Ali nismo znali da snaga očaja može biti jednaka svim izvorima, svim silama energije zajedno. Kako smo to na kraju osvijestili? Isto onako kako smo otkrili da nas je nenadano uvijek pratilo, umnažalo znakove koje smo, s dna našeg ponora, teško prepoznavali.

I jednoga dana, ni lijepog ni ružnog, jedan se od naših mladih, ni najmudriji ni najhrabriji, živ zapalio! Živa baklja koja je osvijetlila našu noć. Vulkan ugašen u nama nastavio je s aktivnošću. “Usnula” djeca u trbusima svojih majki ponovno su se počela micati. Naša izbrisana lica pronašla su svoje obrise i crte. Oči su narasle u našim šupljim dupljama, otvorile se prema nepromijenjenim jadima i nepravdama. Sjećanje na sramote i slave nam se vratilo. Prezir i mržnja prema nama samima iščezli su kao čarolijom. Naša usta, zapečaćena nemoći i strahom, ponovno su osjećala okus budućnosti. Našli smo se pred vratima Povijesti. Bio je dovoljan udarac nogom da se otvore!

Tako je proljeće progovorilo.

Abdellatif Laabi

***

S francuskoga prevela Mirna Šimat