Dosjei

70 godina Opće deklaracije o ljudskim pravima


Kako je nastala Opća deklaracija o ljudskim pravima

 

Opća deklaracija o ljudskim pravima, koju je 10. prosinca 1948. usvojila Opća skupština UN-a nastala je na iskustvu Drugog svjetskog rata nakon kojeg se cijela međunarodna se zajednica osnivanjem Ujedinjenih naroda obvezala da nikad više neće dopustiti da se ponovo dogode tako strahotni zločini. Razgovori o dokumentu koji će kasnije postati Opća deklaracija o ljudskim pravima započeli su na prvoj sjednici Opće skupštine 1946. godine, s ciljem jasnijeg definiranja temeljnih sloboda i ljudskih prava u formi političkog dokumenta koji će svojim odredbama dopuniti Povelju o Ujedinjenim narodima i svim državama članicama UN-a poslužiti kao kompas za razvoj vladavine prava u službi zaštite ljudskog dostojanstva.

Izrada Deklaracije povjerena je Komisiji za ljudska prava kojoj je predsjedala Eleanor Roosevelt, američka delegatkinja u Općoj skupštini UN-a, a uključila je 18 članova iz zemalja različitih političkih, kulturnih i vjerskih okruženja, uključujući i Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju. Za izradu teksta posebno su zaslužni John Humphrey iz Kanade, René Cassin iz Francuske, Charles Malik iz Libanona, i potpredsjednik Komisije Peng Chung Chang iz Kine, dok je Eleanor Roosevelt prepoznata kao glavna pokretačka snaga usvajanja Deklaracije. U svojim je memoarima Eleanor Roosevelt se podsjetila: “Dr. Chang je bio pluralist i držao se šarmantno na prijedlog da postoji više od jedne vrste stvarnosti. Deklaracija, kazao je, trebala bi odražavati više od zapadnih ideja, a da bi dr. Humphrey morao biti eklektičan u svom pristupu. Njegova je primjedba, premda upućena dr. Humphreyu, zapravo bila usmjerena na dr. Malika, od kojega je privukla žurnu reakciju, koji je inače izlagao filozofiju Tome Akvinskog. Dr. Humphrey se oduševljeno pridružio raspravi i sjećam se da je u jednom trenutku dr. Chang predložio da tajništvo provede nekoliko mjeseci proučavajući osnove konfucijanizma!”

Veliki trud postizanja globalnog konsenzusa u doba kada su se počeli kristalizirati hladnoratovski ideološki sukobi ipak nije urodio potpunim uspjehom – Opća deklaracija je usvojena 10. prosinca 1948. na Općoj skupštini UN-a u Parizu s 48 od ukupno 58 glasova tadašnjih članica UN-a, pri čemu je njih osam, redom komunističkih zemalja uključujući i Jugoslaviju glasalo suzdržano, dok dvije nisu glasale (Honduras i Jemen). Dok je deklarativni razlog za suzdržanost bio je prigovor da se u preambuli izrijekom ne spominju zločini nacizma i fašizma, Eleanor Roosevelt je takav stav komunističkih zemalja protumačila njihovim otporom odredbi Deklaracije o pravi svake osobe da napusti svoju zemlju te da se u nju vrati – pravo koje je danas očito osporeno milijunima ljudi koji se pokušavaju skloniti od ratova i siromaštva u svojim zemljama.

Deklaracija se sastoji od 30 članaka koje razrađuju temeljne postavke iz preambule, a to su “priznanje urođenog dostojanstva i neotuđivih prava svih članova ljudske obitelji kao temelja mira, slobode i pravde u svijetu” te “težnja svih običnih ljudi da stvore svijet u kojem će svi uživati slobodu govora i vjerovanja te slobodu od straha i nestašice”. Jedinstvenost je Opće deklaracije njezino obuhvatno shvaćanje nedjeljivosti i međupovezanosti političkih, kulturnih, socijalnih, ekonomskih prava te odgovornosti država za zaštitu tih prava. Kao što nalaže Članak 28, “svatko ima pravo na društveni i međunarodni poredak u kojem prava iz Deklaracije mogu biti ostvarena”. Iako je Opća deklaracija, i to upravo zalaganjem Eleanor Roosevelt, zamišljena kao krovni moralno-politički, a ne pravno obvezujući dokument, vremenom je stekla status običajnog međunarodnog prava na kojem se zasniva niz obvezujućih konvencija, ustavnih i zakonskih odredbi širom svijeta, počevši od Međunarodne konvencije o građanskim i političkim pravima te Međunarodne konvencije o kulturnim, socijalnim i ekonomskim pravima iz 1966. godine. Opća deklaracija je stekla status najčešće prevođenog teksta na svijetu te je danas dostupna na više od 500 svjetskih jezika i dijalekata.

 

Sjećamo se Eleanor Roosevelt, Prve dame Svijeta

 

Autor: Ivan Blažević

Anna Eleanor Roosevelt (1884. – 1962.) bila je američka diplomatkinja i aktivistkinja koju je zbog njenog doprinosa zaštiti i promociji ljudskih prava američki predsjednik Harry S. Truman nazvao “Prvom damom Svijeta”. Funkciju Prve dame SAD-a obnašala je od 1933. do 1945. za vrijeme četiri mandata njenog supruga Franklina Delana Roosevelta, a funkciju delegatkinje SAD-a pri Generalnoj Skupštini UN-a od 1945. do 1952.

Ja ne mogu, u bilo kojoj dobi, biti zadovoljna i zauzeti moje mjesto uz kamin i jednostavno gledati. Život treba živjeti. Znatiželja se mora održati na životu. Osoba nikada ne bi smjela, iz bilo kojeg razloga, okrenuti leđa životu.

Roosevelt je bila članica istaknutih američkih Rooseveltovih i Livingstonovih obitelji i nećakinja predsjednika Theodorea Roosevelta. Imala je teško djetinjstvo tokom kojeg je pretrpjela smrt roditelja i jednog brata. Vrativši se u SAD 1905. sa školovanja u Londonu udala se za svog dalekog rođaka, Franklina Delana Roosevelta. Ona je nagovorila Franklina da ostane u politici nakon što je 1921. godine obolio od paralize nogu te je počela govoriti i nastupati na događajima u kampanji umjesto njega. Iako je u svojim kasnijim godinama bila uvelike cijenjena, Eleanor je bila kontroverzna Prva dama zbog njezine otvorenost, osobito zbog njezina stava o rasnim pitanjima. Bila je prva koja ja održavala redovite tiskovne konferencije, pisala kolumnu u dnevnom listu i mjesečnom časopisu, vodila tjednu radio emisiju i prva koja je govorila na nacionalnoj konvenciji stranke, a u nekoliko navrata javno se protivila politici muža.

Bez tvog pristanka nitko ne može izazvati u tebi osjećaj manje vrijednosti.

Eleanor se smatrala “očima i ušima” New Deala. Gledala je u budućnost i bila je predana društvenoj i socijalnoj reformi. Jedan od tih programa pomogao je zaposlenim žene da dobiju bolje plaće te da ne rade na teškim fizičkim poslovima u tvornicama što su radile za vrijeme rata. Roosevelt je bez presedana ulozi Prve dame donijela aktivizam i sposobnost aktivnog obnašanja društveno-odgovorne dužnosti. Pokrenula je eksperimentalnu zajednicu u Arthurdaleu, Zapadna Virginija, za obitelji nezaposlenih rudara s ciljem stvaranja samoodržive zajednice. Zalagala se za proširenje uloge žena na radnom mjestu, građanskim pravima Afroamerikanaca i azijskih Amerikanaca, te prava izbjeglica iz Drugog svjetskog rata.

Morate raditi stvari koje mislite da ne možete.

Eleanor je također prekršila tradiciju pozivajući stotine Afroamerikanaca u Bijelu kuću. 1936. godine postala je svjesna uvjeta u Nacionalnoj školi za obuku djevojaka, pretežno crnačke reformske škole. Otišla je u školu, pisala o njoj u svojoj kolumni “Moj dan”, zagovarala za dodatna sredstva i pritisnula promjene u kadrovskom i nastavnom planu. Njezina pozivnica učenicima u Bijelu kuću postala je problem u Franklinovoj kampanji za ponovni izbor 1936. godine. Tri godine kasnije, Eleanor je ponovno izazvala skandal kada je iz prosvjeda izašla iz ugledne organizacije Kćeri Američke revolucije nakon što su one afroameričku opernu pjevačicu Marian Anderson da pjeva na njihovoj proslavi u dvorani Constitution Halla u Washingtonu. Povrh toga, pomogla je za Anderson organizirati alternativni, pokazat će se trijumfalni koncert na stepenicama slavnog Lincoln Memoriala u Washingtonu, simbola američke nezavisnosti, kojem je izravno prisustvovalo 75.000 građana, no još stotine tisuća pa i milijuni mogli su slušati izravni radijski prijenos, što je bila lucidna zamisao Eleanor, koja je osviješteno građansko djelovanje smatrala zalogom demokracije i socijalne pravednosti. Eleanor je kasnije predstavila Anderson kralju i kraljici Ujedinjenog Kraljevstva nakon što je Anderson pjevala na večeri u Bijeloj kući. Roosevelt je također uspjela utjecati na imenovanje afroameričke odgajateljice Mary McLeod Bethune, s kojom je uspostavila prijateljstvo, za ravnateljicu Odjela za crnačke poslove Nacionalne uprave za mladež. Kako bi izbjegla probleme s osobljem kad bi Bethune posjetila Bijelu kuću, Eleanor bi je susrela pred vratima, zagrlila i uvela ruku pod ruku. Svi njezini činovi imali su izuzetnu simboličku važnost u denormalizaciji rasizma i segregacije, legitimiranju i osnaživanju pokreta za građanska prava.

Gdje počinju ljudska prava? U malim mjestima blizu doma, tako malima da ih se ne vidi na kartama svijeta. Ipak ta mjesta čine svijet pojedinca – susjedstvo u kojem živi, škola ili fakultet koji pohađa, tvornica, farma ili ured u kojem radi. To su mjesta gdje svaki muškarac žena i dijete traži jednaku pravdu, jednaku šansu, jednako dostojanstvo bez diskriminacije. Ukoliko ta prava ne znače ništa tamo, onda malo znače bilo gdje drugdje. Bez djelovanja građana kojima je stalo da ih ostvaruju blizu svoga doma, uzalud ćemo tražiti napredak u širem svijetu.

Nakon smrti supruga 1945. godine, Eleanor je ostala aktivna u politici još 17 godina. U prosincu 1945. predsjednik Harry S. Truman imenovao je Eleanor za delegatkinju u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda. U travnju 1946. postala je prva predsjednica preliminarnog Povjerenstva Ujedinjenih nacija za ljudska prava. Eleanor je postala stalna predsjedateljica kada je Povjerenstvo osnovana u siječnju 1947. godine. Uz Renéa Cassina, Johna Petersa Humphreya i drugih, odigrala je ključnu ulogu u izradi Opće deklaracije o ljudskim pravima. Njen najveći doprinos vidljiv je u brzini donošenja Opće deklaracije o ljudskim pravima u jeku sve većih antagonizama između SAD-a i SSSR-a te sve većeg zahuktavanja Hladnog rata koji je postajao sve veća prepreka donošenju Deklaracije koja je u rekordnom roku od godinu dana sastavljena, usuglašena pregovorima i izglasana.

Razumijevanje je dvosmjerna ulica.

U govoru u noći 28. rujna 1948. Eleanor je održala govor o Deklaraciji, nazvavši je “međunarodnom Magnom Cartom svih ljudi posvuda”, a Deklaraciju je konačno usvojila Opća skupština 10. prosinca 1948. godine.

Budućnost pripada onima koji vjeruju u ljepotu svojih snova.

Glasovanje je bilo jednoglasno, s osam suzdržanih: šest zemalja komunističkih zemalja bliskih SSSR-a (uključujući i tadašnju Jugoslaviju), Južna Afrika i Saudijska Arabija. Roosevelt je pripisala suzdržane glasove neslaganju s člankom 13., građanima jamči pravo građana da napuste svoje zemlje i u njih se vrate. Kasnije je predsjedala Komisijom za status žene za vrijeme predsjednika John F. Kennedyja.

U doba njezine smrti, Eleanor je smatrana “jednom od najcjenjenijih žena na svijetu”, a New York Times nazvao ju je “osobom gotovo univerzalnog poštovanja” dok ju je na Gallupov Popis najobožavanijih osoba 20.stoljeća iz 1999. godine smjestilo na 9. mjesto. Njezine domišljate i poučne izreke, knjige i arhiv kolumni i danas inspiriraju naraštaje političkih i građanskih aktivista i aktivistkinja za socijalnu pravdu i ljudska prava.

Veliki umovi raspravljaju o idejama. Srednji umovi raspravljaju o događajima. Sitni umovi raspravljaju o ljudima.

 

Braniteljice ljudskih prava: Opća deklaracija u 21. stoljeću

 

Priredila: Marina Škrabalo, Zaklada SOLIDARNA

O dosezima i izazovima primjene Opće deklaracije o ljudskim pravima u suvremenom svijetu 21. stoljeća govori deset žena različitih dobi, iskustava i profesija kojima je zajednička osobna motivacija za cjeloživotni rad na zaštiti ljudskih prava. To su Katarina Kruhonja i Vesna Teršelič, mirovne aktivistkinje, Veronika Rešković, novinarka, Sara Lalić, programska voditeljica Centra za mirovne studije, Bojana Ivanišević, odvjetnica iz Zagreba, Željka Leljak Gracin, pravnica, aktivistkinja i predsjednica Zelene akcije, dr. sc. Antonija Petričušić, docentica na Pravnom fakultetu, članica Savjeta za ljudska prava pučke pravobraniteljice te članica Savjetodavnog odbora za praćenje Okvirne konvencije Vijeća Europe za zaštitu nacionalnih manjina i mr. sc. Tena Šimonović Einwalter, zamjenica pučke pravobraniteljice, članica Europske komisije za borbu protiv rasizma i netolerancije ECRI Vijeća Europe i predsjedavajuća Izvršnog odbora Europske mreže tijela za jednakost EQUINET te Lana Bobić, teologinja i aktivistkinja udruge U dobroj vjeri i Ana Raffai, katolička teologinja i mirovna aktivistkinja.

Ljudska prava na udaru elitističke pohlepe i manipulacije

Antonija Petričušić ističe činjenicu da se ljudska bića i dalje ne rađaju jednaka te da bi ujednačenje životnih šansi temeljem podrijetla, rase, etničke, religijske ili druge pripadnosti te socio-ekonomskog razvoja trebala biti ključna odgovornost država i institucija koje oblikuju društvene odnose i štite ljudska prava. Međutim, kako ističe Katarina Kruhonja, te strukture nisu vjerodostojno utemeljene na konceptu ljudskih prava – pod pritiskom rade ustupke, iza kojih se kriju interesi političkih i ekonomskih elita. Prema Veroniki Rešković, političke i gospodarske elite diktiraju tempo čitavom svijetu: “U njihovoj prirodi je da biraju najkraće putove do svojeg cilja, do moći i novca, a poštivanje ljudskih prava, što podrazumijeva ravnopravnost, jednake šanse i nediskriminaciju, za njih su u pravilu nepotrebna smetala. Najveća opasnost ljudskim pravima su ratovi, urušavanje institucija i miniranje globalne solidarnosti, a to sustavno provode upravo te elite.”

Središnji je problem ljudska pohlepa, riječima Ane Raffai: “ta banalnost zla koja niče iz ljubavi prema novcu”. U tome najveću odgovornost imaju zemlje Zapada koje su, kako podsjeća Bojana Ivanišević, “svoje bogatstvo izgradile na tuđim sirovinama i radnoj snazi, a i danas se ratuje za jeftine sirovine pod izlikom borbe za demokraciju. Nakon ratova, umjesto da im se pomogne oko uvođenja demokratskih standarda, ljudskih prava i ekonomskog razvoja, zemlje trećeg svijeta su prepuštene same sebi. A kada očajni ljudi s tih područja odluče riskirati život u gumenim čamcima, kako bi došli u bogate zemlje radi boljeg života za sebe i svoje obitelji, stanovnici bogatih zemalja jako se uznemire”. A u 21. stoljeću, napominje Sara Lalić, ograničeni će prirodni resursi i klimatske promjene promijeniti osnovne materijalne uvjete funkcioniranja društava u kojima živimo, što će najviše pogoditi upravo one koji već sada nemaju moć i resurse. Lana Bobić upozorava: “Ako želimo živjeti u svijetu u kojem svi ljudi uživaju jednako dostojanstvo i slobode, moramo biti spremni odreći se konzumerističkog stila života. Mnogi to, nažalost, ne žele, jer nisu spremni potrebe drugih staviti iznad svojih želja.”

Za Anu Raffai, nepoštivanje rada i ljudi bolestan je temelj našeg društva: “Ljudi se pretvaraju u nesigurne podanike pacificirane strahom da ne izgube posao i kontrolirane nesigurnim ugovorima na određeno vrijeme i sustavnim nadzorom, sve do bilježenja minuta provedenih na toaletu. Takvo iskustvo duboke nesigurnosti je plodno tlo svakom populističkom utjecaju koji se predstavlja kao ‘ljudski razumljiv’ strah od stranaca, netrpeljivost prema homoseksualcima i govor mržnje kao navodno iskren izričaj.” Ljudski strah iskorištavaju politički akteri i interesne grupe koji, kako pojašnjava Željka Leljak Gracin, pod izlikom zaštite nekog ljudskog prava, zapravo krše ljudska prava. Opasnost u tom smislu, prema Veroniki Rešković, uz vladajuće elite, predstavljaju i “ultrakonzervativne, dobro umrežene grupacije u blizini vlasti koje bi svijet vratile stotinama godina unatrag”. Prema Željki Leljak Gracin, akteri koji uporno potkopavaju ljudska prava poput ultrakonzervativnih interesnih skupina, uspijevaju ostati unutar ustava i zakona svojih zemalja, “jer imaju vrlo promišljene ciljeve, a i jednostavno (mada žalosno), velikom dijelu građana diljem svijeta takve stvari iz raznih razloga odgovaraju. Čini se da je oduvijek bilo lakše okupiti mase oko netrpeljivosti nego oko pozitivnih promjena. Živimo u razdoblju kada ne samo da ne težimo jednakosti svih ljudi, već naprotiv, političari naglašavaju važnost razlika po raznim osnovama, a takva klima ne može doprinijeti stvarnoj primjeni Opće deklaracije”. Kako ističe Sara Lalić, proteklih 70 godina očito “nije bilo dovoljno za istinsku primjenu Opće deklaracije, unatoč tome što se ljudi diljem svijeta bore protiv demokratskog deficita. U Hrvatskoj pokazujemo iznimnu sposobnost za vrlo brzo učenje i prihvaćanje negativnih tendencija koje se događaju na globalnoj razini, dok pozitivni primjeri teže padaju na plodno tlo”.

Građanska svijest i akcija kao prva i zadnja linija obrane ljudskih prava

U takvoj dinamici zloporabe moći i političke nevoljkosti za suštinske promjene, ključno je djelovanje običnih ljudi radi čije je dobrobiti Opća deklaracija i nastala. Međutim, neznanje, strah, ali i nemar te lijenost priječe spremnost na pružanje otpora i transformaciju nepravdi. Katarina Kruhonja upozorava da koncept ljudskih prava nije razvijen na pravi način niti na razini civilnog društva: “Ne ponašamo se kao nositelji ljudskih prava iz kojih proizlazi naša moć i naša odgovornost prema toj moći. Ponašamo se kao tražitelji ljudskih prava! Nedovoljna poveznica između prava i odgovornosti dovodi do situacije da se implementacija oslanja gotovo isključivo na represivne metode.” Za Vesnu Teršelič najveća je prepreka poslušnost silnicima i odustajanje od otpora: “Melju nas ratovi i režimi prisile, bacajući nas s prave strane oslobodilaca na stranputice krvnika ili pak u najčešću ulogu promatrača i tihog suradnika koji opslužuje kapitalističku mašineriju. Zato najveći izazov ostaje kako u vremena nazadovanja, ratova i globalnog zatopljenja pronalaziti inspiraciju za još jednu stopu, još jednu inicijativu, još jednu obnovljenu vjeru da je promjena moguća. Hoćemo li se u panici sjetiti da uspjeh ovisi i o umijeću poticanja sebe i drugih na nastavak puta?”.

Prema Teni Šimonović Einwalter nedostatak znanja uzrokovan je i sustavima obrazovanja koja zanemaruju obrazovanje o ljudskim pravima i toleranciji: “To se vidi i u stavu velikog broja pravnika o pravu ljudskih prava kao manje vrijednom, nečemu što nije jednako ozbiljno kao neka druga pravna područja, pri čemu ne shvaćaju dovoljno ozbiljno ni nacionalne odredbe ni europsko pravo, niti konvencije UN-a ili Vijeća Europe. Opću deklaraciju često pogrešno smatraju pravno neobvezujućom i zastarjelim dokumentom, što je velika prepreka njenoj primjeni”. Za Anu Raffai briga za ljudska prava neodvojiva je od odgovornosti za osobni razvoj: “Možda zaboravljamo praktično pravednost zbog lijenosti. Mislim na lijenost pojedinca i grupe/zajednice da radi na sebi i brusi svijest o ljepoti i smislu davanja svakom čovjeku prava za koja duboko znamo da nam pripadaju jer smo naprosto ljudi”.

Opća deklaracija o ljudskim pravima kao kompas mira i održivog razvoja?

Ima li ipak šanse da čovječanstvo u 21. stoljeću istinski prihvati Opću deklaraciju o ljudskim pravima kao svoj kompas za mir i održivi razvoj. Gledišta sugovornica, iako različita po stupnju pesimizma, susreću se u procjeni da nema drugog načina nego ne odustati od osobne odgovornosti, unatoč neodgovornosti elita i ustrajno razvijati sposobnosti za kolektivno djelovanje. “Branim i pravo na osobni optimizam i čvrsto se ufam da kao osobe, zajednice i društva možemo nadrasti strah od slobode i osnaženi borbom za vlastiti glas pružiti otpor ugrozama. Kad je Hannah Arendt, bježeći iz nacističke Njemačke, zamislila put oporavka, u središte je stavila preuzimanje odgovornosti za posljedice svoga djelovanja pa i one neočekivane i neželjene. Kada prihvatimo odgovornost za najgore strane svih akcija počinjenih u naše ime i priznamo patnju svih čija su prava zgažena, imat ćemo šanse za stvaranje drugačijeg svijeta”, kaže Vesna Teršelič.

Ana Raffai polaže nadu u upornost: “Ima šanse. Ili da kažem borbeno: drugog puta nema. Upornost kojom se zalažemo daje našim životima ljepotu i smisao. Za kršćane specifično mislim da nema sumnje kako je poštivanje ljudskih prava Božja volja kojoj trebamo biti poslušni iznad i prije svake druge okolnosti, zabrane ili zakona u dobra i loša vremena”. I za Lanu Bobić put prihvaćanja prava jest put kojim čovječanstvo ide: “No taj put nit je lak niti je posut ružama, pun je stranputica i nenadanih skretanja. Moramo biti uporni, strpljivi i prije svega, solidarni, čak i s onima koji taj put, u strahu i neznanju, odbijaju”.

Sara Lalić smatra da trebamo osvijestiti kako nam prava nitko ne daje, nego su se za njih neki muškarci i žene u prošlosti izborili, i za njih ćemo se morati boriti i u budućnosti, pri čemu se trebamo za borbu dodatno dobro opremiti: “Možda nam upravo 21. stoljeće i njegovi tehnološki dosezi, ako ih budemo znali koristiti na pravi način, daju tu mogućnost. Da parafraziram Martina Luthera Kinga, oni koji vole mir, moraju se naučiti organizirati jednako učinkovito kao oni koji vole rat”. Tena Šimonović Einwalter, Bojana Ivanišević i Željka Leljak Gracin svjesne su rascjepa između vlastitog idealizma i realiteta sve žešćeg propitivanja pa i negiranja vrijednosti ljudskih prava, i to u doba kada se javlja niz novih izazova: globalne migracije, klimatske promjene ili Internet kojim se rapidno širi i govor mržnje. “Iako u vrijeme nastajanja Opće deklaracije održivi razvoj nije predstavljao kolektivnu prijetnju opstanku čovječanstva, mislim da uvjerenje da se sva ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima predstavlja dobro uporište i kompas novim generacijama u nastavku borbe za planet, a koja će neminovno uslijediti”, smatra Bojana Ivanišević. Za Antoniju Petričušić ključ ljudskih prava drže institucije zadužene za njihovu zaštitu, čija pak djelotvornost i dugovječnost ovisi o aktivnim građanima: “Sve dok postoje institucije koji će jamčiti ostvarivanje ljudskih prava, one nacionalne poput Pučke pravobraniteljice i Ustavnoga suda ili međunarodne, želim vjerovati da ne postoji mogućnost da se sustav zaštite ljudskih prava uruši ili ukine. Ipak, da bi sadržaj ljudskih prava bio internaliziran, potrebno je građane o njima mnogo više educirati, od najranije dobi”.

Za Katarinu Kruhonju ključno je opredjeljenje za nenasilno djelovanje na svim razinama, što zahtijeva delegitimizaciju rata i sustavno jačanje kapaciteta cijelog društva, kako bi ono postalo uistinu miroljubivo: “Drugi način ne vidim. Jednostavno: nenasilnim otporom i djelovanjem ne ugrožavaš ničije ljudsko pravo, a svoga se ne odričeš!” ako smatra da nema nikakve šanse da čovječanstvo potpuno prihvati Opću deklaraciju ni u ovom stoljeću niti ikada, “jer je čovječanstvo apstrakcija, kao kad kažemo ‘svi su krivi’ ili ‘svi su odgovorni’” i Veronika Rešković vidi snagu osobnog djelovanja: “Ako svatko od nas osvijesti da su kršitelji ljudskih prava prije svega oni koji su na vlasti, koji imaju moć i koji po dužnosti imaju najveću odgovornost, onda smo na dobrom početku – da svatko od nas kao odgovorno i solidarno biće zahtijeva od vlasti poštivanje zajamčenih ljudskih prava, za sebe i za druge. Naša individualna ambicija ne treba biti planetarna promjena – odmah, nego tek ako pokrenemo promjene u svojem užem i širem okruženju – radnom mjesta, školi, gradu… – tada imamo šanse za domino efekt.”