Filmovi

Izkor

Eyal Sivan | Izrael | 1991 | 97′

UTORAK 06.12. | 16:00 | kino EUROPA (dvorana Müller)

 

originalni naslov: Izkor

scenarij: Eyal Sivan

fotografija: Rony Katzenelson

montaža: Jacques Cometz & Sylvie Pontoizeau

produkcija: Ima Production, Reha Film

web: eyalsivan.izkor

format: HD

titlovi: hrvatski, engleski

nagrade i nominacije: nagrada PROCIREP, FIPA 1991.; nagrada za istraživački rad, Biennale Européenne du Documentaire Marseille 1991.; Zlatni objektiv, Tel-Aviv 1991.

Izkor prati trideset dana u životu jednog naroda i države koji žive u ritmu prošlosti. “Izkor” na hebrejskom znači “zapamti”, imperativ koji je odavno prestao biti upozorenje i postao naredba.

Trideset dana svakoga proljeća: proslave, rituali, priznanja, obredi… U tom periodu, čini se da je cijela jedna zemlja posvećena klanjanju prošlosti.

Prvo, tu je Pasha, proslava izlaska iz Egipta, proslava stečene slobode, najtradicionalniji židovski praznik. Zatim dolaze svečanosti žalosti. Jom Ha’shoa i Jom Ha’zikaron, Dan sjećanja na Holokaust i Dan sjećanja na pale borce i žrtve terorizma. Diljem zemlje Izraelci odaju počast mučenicima i herojima Holokausta, a tjedan dana kasnije, izraelskim vojnicima umrlima za svoju zemlju. Dan neovisnosti je vrhunac toga nasilnog slijeda emocija, dugog perioda orkestriranog sjećanja.

Proslave, rituali, počasti, ceremonije, diskursi … Svake godine, stroj proizvodnje i očuvanja sjećanja pregazi izraelsko društvo poput parnog valjka.

Židovi iz čitava svijeta danas su ujedinjeni oko “službene” kolektivne memorije, koja je dovela do formiranja Izraela, do njegove geografske i političke sudbine danas. Kako je to kolektivno sjećanje osmišljeno, kako je razvijeno? Koji su i kako simboli upleteni i u koje se svrhe to sjećanje koristi? Eyal Sivan nudi vizualne, pragmatične i osobne odgovore na ta pitanja. Pratimo odrastanje, formiranje mladih Izraelaca i Izraelki, od vrtića do vojske, metode i prakse indoktrinacije u službi sveprožimajućeg “službenog sjećanja” koje, kako film odmiče, sve više postaje “diktatura memorije”.

U Izraelu “nikad više” nije samo slogan, to je mantra. To je atmosfera, uvijek prisutan magleni oblak sveprisutnog i sveprekrivajućeg straha koji zamućuje svaki aspekt svakodnevnog života, razuma, mišljenja, kreativnosti i izbora koje ljudi čine za budućnost.

I Eyal Sivan je Izraelac. Otkrivanjem mitova i simbola koji su doprinijeli stvaranju njegova osobnog identiteta, on osim što daje neophodni osobni dodir, esktrapolira i prokazuje izraelski obrazovni sustav koji nerijetko na štetu vlastitog nasljeđa povijest pretvara u dogmu. Primjerice, umjesto tisućljetne tradicije usmene predaje na jidišu imamo monolitne i neupitne pamflete koji se memoriraju i recitiraju, možda ironično, kao što se u arapskom svijetu memorira Q’uran.

Može li ijedan narod ići naprijed, ukorak s ostatkom svijeta, sve dok ponavlja u nedogled: “Naša budućnost je u prošlosti”? A ako su oni koji ne poznaju prošlost osuđeni ponavljati je, na što li su tek osuđeni oni koji u njoj žive?

Students

*Film se prikazuje u suradnji s Restartom