Dosjei

Eyal Sivan, skica za portret

Eyal Sivan

Iako nije globalno popularan poput Michaela Moora, niti u svojem opusu ima antologijska djela poput “Shoaha” Claudea Lanzmanna, Eyal Sivan nesumnjivo spada u krug najcjenjenijih političkih dokumentarista danas.

Rođen u Haifi 1964., nakon što je kratko vrijeme radio kao fotograf u Tel Avivu, 1985. seli u Pariz, a dvije godine kasnije snima svoj prvi film Aqabat-Jaber, passing through, priču o svakodnevnom životu palestinskih izbjeglica u kampu Aqabat-Jabar. Već sljedeći film Izkor, slaves of memory (1990.) osvaja prestižne nagrade, zacrtava putanju njegovih kasnijih radova, i otpočinje sukob s izraelskim državnim aparatom. U Izkoru Sivan propituje načine na koje se sjećanje instrumentalizira u izraelskom obrazovnom sustavu i razotkriva “teleologiju” cionističkog super-narativa u njegovim temeljnim elementima – linearnosti i koherentnosti. Politika sjećanja, termin koji u praksu uvodi povjesničar Raul Hilberg, Sivan preispituje na pitanju židovske države i njezine politike. Kako je moguće da je narod koji je od sjećanja stvorio ne samo kult već i kulturu sposoban ponavljati slične zločine prema drugima danas.

Sam pojam sjećanja implicira i svoj negativ – zaborav. Sjećanje je platno na kojemu se uspostavlja trostruka negacija: negacija dijasporičke kulture Židova, takozvana “negacija egzila”; negacija judeo-arapske kulture i pozapadnjačivanje izraelaskog društva; negacija palestinske naqba-e, katastrofe koja je uslijedila nakon 1948. i stvaranja države Izrael. Na bazi te trostruke negacije razvija se “kompeticija među žrtvama”, u kojoj mučeništvo Izraela postaje ono mjerilo prema kojemu sva ostala postaju ako ne beznačajna, onda svakako gurnuta u vrlo daleki plan.

Specijalist (1999.) nastavlja u tome smjeru i dotiče se nedodirljive teme, svete krave cionističke ideologije – Holokausta. Kako je i u samom filmu rečeno, na tragu Hannah Arendt i njezina izvještaja o banalnosti zla (u Izraelu prevedene gotovo četrdeset godina nakon objavljivanja), Sivan otvara mogućnost drugačije interpretacije suđenja Adolfu Eichmannu. Prikazujući organiziranu ideološku predstavu cionizma, fragmentacijom i montažom materijala koja ne slijedi linearni tijek procesa, kao i izbjegavajući elementrane informacije o kontekstu, Sivan subvertira logiku kojom je suđenje uključeno u cionistički super-narativ. Sabotiranjem uzročnoposljedičnog niza on istovremeno podriva i predstavljanje osude kao konačne pravde nad antisemitskim zločincima pod okriljem novostvorene države. Film je, očekivano, izazavao veliku buru i osude koje su išle sve do javnog proglašavanja Sivana antisemitom, prijetnji smrću i pisama s metkom i porukom “sljedeći neće stići poštom”.

Međutim, već njegov sljedeći rad dosljedno razvija postavljene teze: Route 181: Fragments of a Journey in Palestine-Israel (2004.), snimljen u suradnji s palestinskim autorom Michelom Khleifijem predstavlja inkarnaciju banalnosti zla u izraelskoj vojsci. Putujući po granici koja je uspostavljena UN-ovom Rezolucijom 181 susreću izraelskog vojnika koji ima filozofijske sklonosti, voli Kafku i… slijepo sluša naredbe i ne sumnja u njih. Iako se u filmu sličnosti realnosti nacističke i cionističke države ne ekspliciraju, više su nego natuknute. Ono na što Sivan cilja, međutim, nije u osnovi usmjereno prema cionizmu, već ga uzima samo kao njemu blizak i poznat (vrlo dosljedno u smislu življene kulture Raymonda Williamsa) primjer modela odbijanja prepoznavanja permanenentnog postojanja banalnosti zla, onoga što Umberto Eco naziva pra-fašizmom. Poopćenje toga zla, najekstremnije i najmasovnije u nacističkom režimu, napad je, kako govori još Hannah Arendt, na ljudsku raznolikost, na sve skupine i pojedince koje po nekom arbitrarnom ključu vođa i njihovih najbližih sljedbenika de facto ne potpadaju u kategoriju “ljudi”. Radi li se o političkim protivnicima, Slavenima, Židovima, belogardejcima, Hrvatima, Srbima, ženama, Crncima, Armencima, Krimskim Tatarima, Čečenima, homoseksualcima… svejedno je i nitko ne može imati pravo na ekskluzivnost žrtve. Naizgled paradoksalno, takvim se postupkom s jedne strane umanjuje zločin jer mu se oduzima univerzalnost zla, a s druge otvaraju vrata da, u “pravedničkom gnjevu” osvete, postane isprika za ponovno uzdizanje istoga.

Temeljni problem banalnosti zla, kako su to pokazivali autori od Kafke i Krausa, preko Hannah Arendt i Ionescoa do Umberta Ecoa i Rade Iveković jest u problemu odgovornosti, pitanju odabira i prosudbe. Jer, jednostavno rečeno, nije Hitler puštao plin u Auschwitzu, nije Staljin streljao zatvorenike u rudniku kod Jakutska, baš kao što nije Tuđman mučio zarobljenike u Lori niti je Milošević ubijao ranjenike na Ovčari, bez obzira što su izdavali naredbe. Činili su to “obični ljudi” koji su “samo slušali naredbe”, ma kako one monstruzne bile. Na pitanje koje Claudea Lanzmanna, prema vlastitom iskazu, muči, koje  “odbija razumjeti” i koje mora ostati neodgovoreno i zapravo neshvatljivo – “Zašto se Holokaust dogodio, zašto su Židovi ubijani? – Sivan u dugom nizu spomenutih autora jasno odgovara: poopćilo se zlo, nije se poopćio otpor. Ne negirajući vladavinu prava, odnosno nužnost uspostavljanja društvenog ugovora koji omogućuje zajednički, društveni život on upozorava na nužnost i obavezu suprotstavljanja rastu zla, fašizma i fundamentalizma u bilo kojem obliku.

Daljnje propitivanje univerzalnosti banalnosti zla, Sivan nastavlja i u svoja dva sljedeća filma. Iz ljubavi prema narodu (2004.), film o nadziranju i kontroli u DDR-u također govori o tome – esktremna je to i gotovo nevjerojatna slika društva koje je usvojilo jedan super-narativ i razvilo sustav u kojemu je postalo nemoguće čak i progovoriti o mogućnosti ičega izvan njega. Građani K. (2007.), priča o usponu na vlast braće Kaczynski u Poljskoj, iako naizgled daleko vedrija društvena satira, u svojoj osnovi pokazaju na koji način se jedna opskurna, konzervativna i nazadna ideja (nacionalizam u konkretnom slučaju), marketinški i medijski vješto manipulirana i popularizirana, može uhvatiti korijena i raširiti se – do mjere njezina usvajanja kao neupitne istine i neprepoznavanja uvijek prisutne i u njoj ugrađene opasnosti razbuktavanja zla. Paralela istočnoevropskog populizma s agresivnošću i beskrupuloznošću kojom je ranije spomenuti cionistički super-narativ dokinuo pluralitet i diverzitet židovske tradicije može nas dovesti do zaključka da je za Sivana cionizam jedinična mjera nacionalizma u suvremenom svijetu.

Je li to istina ili ne i nije ključno, jer Sivan problem postavlja na dublju i univerzalniju razinu. Vraćajući se na određeni način na Juvenalovo pitanje o pretorijanskoj Gardi – “tko će nadzirati nadzirače?” – svojim filmovima o izraelsko-palestinskom sukobu, kao i onima o genocidu u Ruandi (Itsembatsemba, Ruanda jedan genocid kasnije, 1996. i Burundi pod terorom, 1997.) i onima o (post)socijalističkim evropskim društvima p(r)okazuje kako se dogovoreni garanti društvene zaštite – pravo, red i poredak – nepodnošljivom lakoćom pretvaraju u sredstvo nasilja, zločina i genocida: manifestne oblike upravo onoga što bi trebali spriječiti.

Posljednjih je godina Sivan mnogo aktivniji bez kamere: objavljuje, drži predavanja i organizira događaje o izraelsko-palestinskom konfliktu, dokumentarističkom filmskom stvaralaštvu i etici, političkim zločinima i reprezentaciji, političkom korištenju sjećanja, genocidu i reprezentaciji počinitelja, itd. (AA, Goldsmiths College, SOAS, NFA, NABA, JUVE,…). Osnovao je i bio prvi glavni urednik  časopisa o filmu i političkoj kritici South Cinema Notebooks i bio suvoditelj magistarskog studija filma, videa i novih medija na Školi umjetnosti i digitalne industrije na University of East London’s, a trenutačno je gostujući profesor na magistarskom studiju filma na Nizozemskoj filmskoj akademiji (NFA) u Amsterdamu, i počasni stipendist u Europskom centru za palestinske studije na Sveučilištu u Exeteru, u Velikoj Britaniji.

To ne znači da su temeljna propitivanja njegovih ranijih filmova zaboravljena. Upravo suprotno. Na jedan su način univerzalizirana, produbljena, utemeljenija i dodatno elaborirana. U svoja se dva posljednja rada – Common State, potential Conversation, 2012. i video instalaciji Towards a common Archive, Testimonies of Zionist Veterans of 1948. iz iste godine – Sivan okreće Europi, a time i nasljeđu tzv. euro-atlantske civilizacije, prostoru u kojemu je, po njemu, “političko postalo univerzalna profesionalna, ali i društvena norma”. Odbijanje današnje Europe da se suoči sa svojim identitetskim pitanjima, problemima i posebno nasljeđem bez apriornog pozivanja na “strance”, bez beskonačnog iscrtavanja “povijesnih granica”, bez prozivanja “neprijatelja (slobode)” i još jednog revidiranja povijesti u skladu s trenutnim političkim i ekonomskim potrebama neodoljivo podsjeća na već viđene priče – sve one priče koje je Eyal Sivan majstorski obradio.

 

ODABRANA FILMOGRAFIJA

 

Common State, potential Conversation [1] (124 min., HD, 2012.).

Towards a common Archive, Testimonies of Zionist Veterans of 1948. (multi-screen video instalacija, 178 min., 2012.).

Montage Interdit.net (dokumentarac baziran na internetu 2012.).

Jaffa, the Orange’s Clockwork (88 min., video, 2009.).

Happy birthdays, towards a common Archive – Fragment 1 (mixed-media instalacija, 23 min., video, 2008.).

Citizens K, the twin Brothers (54 min., video, 2007.).

Faces of the Fallen (52 min., video, 2005.).

I Love You All / Aus Liebe Zum Volk (korežija s Audrey Maurion, 98 min., 35mm, 2004.).

Route 181, Fragments of a Journey in Palestine-Israel (korežija s Michelom Khleifijem, 272 min., video, 2003.).

On the Top of the Descent (igrani, 32 min., video, 2001.).

The Specialist, Portrait of a modern Criminal (128 min., 35mm, 1999.).

Burundi, under Terror (foto-dokumentarac, c/b, 13 min., 35mm, 1997.).

Itsembatsemba, Rwanda one Genocide later (foto-dokumentarac, c/b, 13 min., 35mm, 1996.).

Aqabat-Jaber, Peace with no Return? (61 min., 16mm, 1995.).

Jerusalem(s), Borderline Syndrome (Dokudrama, 64 min., 16mm, 1994.).

Itgaber, he will Overcome (2 x 85 min., video, 1993.).

Israland (58 min., video, 1991.).

Izkor, Slaves of Memory (97 min., 16mm, 1990.).

Aqabat-Jaber, Passing Through (81 min., 16mm, 1987.).