Filmovi

Austerlitz

Sergej Loznica | Njemačka | 2016 | 94′

SUBOTA 10.12. | 18:00 | kino EUROPA

 

originalni naslov: Austerlitz

scenarij: Sergej Loznica

fotografija: Sergej Loznica, Jesse Mazuch

montaža: Sergej Loznica

produkcija: Imperativ Film

web: loznitsa.com

format: DCP

titlovi: hrvatski, engleski

nagrade i nominacije: Zlatna golubica, DOK Leipzig 2016.; službena selekcija Venice Film Festival 2016.; službena selekcija Rio de Janeiro Film Festival 2016.; službena selekcija Vienna Film Festival 2016.; službena selekcija Toronto Film Festival 2016.

Kao i u istoimenom romanu, malo se toga događa u filmu. Na mjestima negdašnjih bojeva u pravilu se gotovo ništa ne može vidjeti (završetak kultnog romana “Šutnje pukovnika Bramblea” je najeklektantniji primjer) pa nam niti Loznica zapravo ne pokazuje ništa – hodnik s vratima, prozore i vrata koji su zijevajuće praznine, kamere i znatiželjnike.

Mnogo znatiželjnika. Upravo je masa, iskustvo mase temeljna tema filma. Kao i u Majdanu, kao i u Događaju (HRFF 2015.), a na određeni način i u Starom židovskom groblju (HRFF 2015.), u kojemu je masa de facto ono što nedostaje, prazno mjesto.

Masa funkcionira (kao i kamera koja se u pravilu ne diže iznad razine prsa/glave, pa isključuje mogućnost interpretacije mase kao apstraktnog “mravinjaka”) za izbjegavanje lako upisive ironičnosti ili grotesknosti (kul)turističkog (ili tanatoturističkog) pohoda. Istovremeno, to umnažanje je i reprezentacijski uređaj – gledatelj je fiksni promatrač, pogleda poistovjećenog s okom kamere, čime dobivamo strukturu zrcalnog voajerizma. Ne vidimo predmete znatiželje turista pa sama znatiželja postaje objekt. Zamjena koja se temelji na supstituciji blokiranog objekta “želje” (koji ne vidimo).

Tim namjernim izmještanjem predmeta (za koje znamo da ipak tamo postoje) izbjegava se muzejifikacija stvarnosti. Nema eksponata jer oni nas odvajaju od konteksta, od mjesta proizvodnje i života i pretvaraju se(be i prostor) u estetski objekt. Objekt klasične estetske percepcije, po Kantu, dakle udaljen. Logor je mjesto pamćenja, ali nema “ničega” što bi se pamtilo pa samo sjećanje može ispuniti prostor – a to se “sjećanje” re/multi/plicira kroz ritual non-stop fotografiranja, posebno u proizvodnji selfieja na ulaznim vratima. “Sjećanje” tako stvara “uspomene”, drugim riječima sjećanje na Holokaust mehanički se pretvara u osobnu uspomenu na memorijalni centar. Živo sjećanje, anamneza, tako postaje umjetna memorija, hypomnesis. Prošlost se pretvara u povijest se pretvara u nasljeđe se pretvara u robu… objekti dramatičnog događaja postaju predmeti žudnje, ne freudovski već anti-edipovski. Žudnja je pomiješana s funkcioniranjem stroja: nepregledna “traka” posjetitelja na platnu prenesena je mašinerija smrti.

Majdan i Događaj govore o masi kao mašini za proizvodnju subjektivnosti, o individuaciji u okviru mase. Identitet se uspostavlja kroz identifikaciju sa suborcima i nasuprot vanjske prijetnje. “Obični” mještanin, pripadnik razvikane “tihe većine” pretvara se u aktivnog građanina – ta je metamorfoza fokus filmova o političkim mehanizmima. Ovdje je politički “stroj” zamijenjen mašinom želje; umjesto neizvjesne budućnosti imamo proizvedeno prijašnje iskustvo – i, logično, metamorfoza izostaje. Ostaje tek prisvajanje prošlosti kao objekta žudnje – “stroj” je u osnovi stroj za proizvodnju baštine kao robe.